Škare-Ožbolt Vesna

12.04.2011

Objektiv

Tweet

No, još je više pažnje privukao njegov intervju objavljen prije nekoliko dana u beogradskom Pressu. Niti ovaj puta Mesić nije propustio priliku pripisati sebi važnost te je, na pitanje zašto do "historijskog posjeta" Tadića Vukovaru nije došlo za njegova mandata, kao i uvijek kada mu pitanje nije baš po volji, odgovorio uvijeno: „Ovo je samo nastavak procesa. Na ovom prostoru mnogi misle da je historija počela od njih. I Tadić i Josipović verovatno to misle.“ Jasno je da je Mesić time pokušao umanjiti ulogu Tadića i Josipovića te također - stavimo li njegov odgovor u kontekst teze koju često i rado ponavlja, kako je baš on taj koji je Hrvatsku izvukao iz navodne izolacije „Tuđmanove ere“ - indirektno poručiti javnosti kako je „historija“ na ovim prostorima počela s njim.

 

 

Po tko zna koji put, Mesić u  intervjuu tvrdi kako bi Tuđman, da je ostao živ, sigurno završio u Hagu. No, kako je Mesić, do razlaza s Tuđmanom – a do kojeg je došlo tek koji mjesec prije okončanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba i to ne zbog  neslaganja s Tuđmanom oko BiH kako to Mesić godinama ponavlja, već iz drugih razloga - bio drugi čovjek u državi, ako bi do toga uopće došlo, možda bi i on završio u Hagu, po „zapovjednoj odgovornosti“. A ne kao tajni svjedok, za što se prvi puta Hagu sam ponudio.  

 

 

Nevjerojatna je i Mesićeva izjava kako je Tuđman bio impresioniran Miloševićem i njegovim uspjesima u osvajanju prostora, dok je taj isti Tuđman svakog dana muku mučio kako nadmudriti Miloševića, kako uvjeriti Izetbegovića da, su mu Hrvati jedini saveznici protiv Srba, što učiniti da se rat u BH što prije okonča.

 

 

Tuđman odluke nije donosio naprečac, svaku je  pažljivo promišljao, svejedno, nisu to uvijek bile ispravne odluke. Trebat će proći još vremena da ocjena važnosti njegove uloge u stvaranju samostalne Hrvatske bude zaokružena ali prije svega - točna. A Mesić je prečesto, računajući da to što je predsjednik, automatski daje težinu i vjerodostojnost svemu što kaže, žonglirao s nepouzdanim i neprovjerenim podacima, kako za hrvatske medije tako i na svjedočenju u Hagu.

 

 

Iako je u počecima njegovog prvog mandata Mesić Hrvatskoj dao jedan ležerniji „štih“ te nas je svijet, nakon autoritarnog Tuđmana, počeo percipirati kao simpatičnu i otvorenu državu, ubrzo se pokazalo da se iza ležernosti krije zapravo površnost i često zapanjujuće neznanje. Ipak, domaće i inozemne političke krugove najviše je frapiralo njegovo prelaženje granica ingerencija jednog predsjednika države.

 

 

Zbog toga nije slučajno da su mediji Mesića častili epitetima, simpatičan, duhovit, neformalan, a oni, malo zločestiji, nazivali su ga vicmaherom pa i ridikulom, ali nikad državnikom. Za razliku od Tuđmana, koji je, iako krut i mnogima antipatičan bio slika i prilika pravog državnika, Mesić je bio i ostao (samo) političar. Pravi državnik ima vizije i ciljeve koji nadilaze njegovu osobu a političaru je jedini cilj održati se u politici, i to pod svaku cijenu. Nema sumnje, Mesić je u ovom drugom bio majstor, nije jednom političku karijeru počinjao ispočetka. Mediji, kojima je nonšalantno „liferovao“ tajne i manje tajne informacije, „brendirali“ su Mesića kao građanina-predsjednika, no on čak niti to nije uspio biti; ljubav prema funkciji i beneficijama kod njega su uvijek bili jači od brige za građanina, za državu.

 

 

Šteta je što novinarka Pressa nije Mesića upitala smatra li da je uopće zaslužio taj „sitniš“ od 37 Eura mirovine, što je on to konkretno učinio u tim prijelomnim trenucima raspada SFRJ.

 

 

Naime, javnosti sigurno nije poznato kako Mesića u kritičnim trenucima uoči početka agresije JNA na Sloveniju a potom na Hrvatsku u Beogradu uopće nije bilo. Dok je bio Predsjednik Predsjedništva SFRJ bila sam savjetnica Predsjednika Tuđmana za odnose s javnošću i moja je soba u Banskim dvorima bila tik do Mesićevog kabineta. Nebrojeno puta Tuđman me znao priupitati gdje je Stipe, jel' u Beogradu, a ja bih mu odgovorila, tu je, cijeli tjedan  nije se micao iz kabineta. „Ah, boga mu“, uzvratio mi je jednom Tuđman razočaranim glasom, vrteći glavom,  „..umjesto da je u Beogradu, da kontrolira procese on sjedi u Zagrebu“. Jednom prilikom upitala sam Tuđmana misli li da je Mesića možda strah,  nije mi ništa odgovorio, samo se kiselo nasmijao.

 

 

Napokon i sam Mesić kaže u intervjuu: „Precenili su me ti koji kažu da sam ja srušio Jugoslaviju“  - i to je doista točno.   

 

 

Punih deset godina Stipe Mesić brojnim je svojim postupcima i izjavama obezvrjeđivao predsjedničku funkciju. A danas, Hrvatska ima kulturnog i vrhunski obrazovanog predsjednika. Bez obzira slagali se mi s nekim njegovim istupima, pa i usprkos tome što neki misle kako predsjednik Josipović nema karizmu, između „karizme à la Stipe“ i „dosadne europske uljuđenosti“ jednog Josipovića, svatko normalan odlučit će se za ovo potonje.