Škare-Ožbolt Vesna

12.04.2011

Objektiv

Tweet

Krajem 2005. godine sa srbijanskim ministrom Rasimom Ljajićem vodila sam neformalan  razgovor u kojem je on spomenuo dokumentaciju JNA, tj. tih bivših vojnih sudova, izjavivši da nisu još odlučili što učiniti. Rekla sam mu da smatram da bi se ta dokumentacija trebala službeno poništiti – uz suglasnost  svih zainteresiranih bivših država SFRJ, jer Srbija nije jedini vlasnik JNA arhive – ali nisam dobila nikakav odgovor. Koliko se sjećam, tada mi se uvukao crv sumnje da bi ta arhiva mogla, jednog dana, biti predmet za "potkusurivanje"na relaciji Srbija – Hrvatska. Slučaj Purda, Marić ali i Šeks dokaz je da sam bila u pravu.  

 

 

Zašto Srbija danas, u fazi normalizacije odnosa s Hrvatskom, otvara kutije nepostojećih vojnih sudova i vadi iz njih „prokletstvo“ JNA? Tko ju je ovlastio za to? Ovlastila se sama, donijevši 2003.Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku protiv učinilaca ratnih zločina, a kojim se srbijanskim pravosudnim vlastima omogućuje progon kaznenih djela 'koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve'. Ako ćemo i uvažiti taj „samoproglašeni“ zakon, s obzirom da je Hrvatska Odlukom Sabora od 8.10. 1991. proglasila neovisnost, ni slučaj Marić, optužen za događaje od 31.10. 1991., ni slučaj Purda, optužen za događaje od 5. 11. 1991. ne bi mogli potpadati pod taj zakon. Prema tom Zakonu, Srbija de iure ima ingerencije samo nad dvije bivše republike SFRJ, odnosno nad vlastitom državom i nad Crnom Gorom (do lipnja 2006. kada CG proglašava samostalnost).

 

 

U vrijeme njegovog donošenja, u Hrvatskoj je na vlasti Račanova koalicija a na čelu ministarstva pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović. Je li ministrica pravosuđa tražila od srpskih pravosudnih tijela pojašnjenje tog zakona, jer on se i nas tiče? Nije. Dobro, nisu valjda znali. Moglo se to učiniti i 2006., kada je DORH, odnosno Bajić, potpisao Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida s Tužiteljstvom za ratne zločine Srbije. Naravno, ne treba Bajić znati za sve zakone vezane uz ratne zločine koje je Srbija bilo kada donijela, no zato ima svoje „male od DORH palube“ a i silne stručnjake po ministarstvima čiji je posao, između ostalog, i praćenje legislative susjednih država koja je za nas relevantna. A svaki zakon koji donese Srbija ili BiH, a ima veze s ratnim zločinima, važan je i za Hrvatsku.

 

 

Slijedeća prilika da se hrvatska pravosudna tijela malo pozabave ovim zakonom bila je baš ta 2007. godina, kada je Hrvatska zaprimila međunarodnu tjeralicu protiv Tihomira Purde. Kao članica Interpola RH je dužna striktno se držati procedura u vezi s tjeralicama Interpola, i, da su MUP, ali i Ministarstvo pravosuđa, u to vrijeme pod palicom ministrice Lovrin, proveli sve propisane pravne radnje, Purda je MORAO biti pozvan na razgovor.

 

 

I napokon, moglo se to i prošle godine, točnije u lipnju 2010. kada je ministrica pravde Snežana Malović s ministrom pravosuđa Šimonovićem u Zagrebu potpisivala Sporazum o izručenju domaćih državljana okrivljenih za organizirani kriminal i korupciju. Tom je prigodom izjavila kako je procesuiranje ratnih zločina obveza obaju država na putu u EU, da je bitno da se kazne zločinci i s jedne i druge strane a da je manje bitno tko će presuđivati. Šteta što simpatična ministrica nije svojeg hrvatskog kolegu podsjetila na taj zakon, vjerojatno je mislila da je ministar Šimonović upoznat s time.   

 

 

Mogli bismo reći da je hrvatsku politiku „nečinjenja“ i „pravnog eskiviranja“ na neki način inaugurirao Milan Vuković, nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda RH, kada je 1994., izjavio kako hrvatski vojnici u DR po definiciji nisu mogli počiniti ratne zločine, jer su vodili obrambeni rat. Srbiji je time trasiran put za plasiranje teze: „oni(Hrvatska, op.a.) su nas izazvali cepajući Jugoslaviju“ a međunarodna zajednica je Hrvatskoj brže-bolje zalijepila etiketu „pravno nevjerodostojna“ država, u kojoj se sudjelovanje u DR uzima kao „olakotna okolnost“ što jasno govori o političkom kontekstu suđenja za ratne zločine. Sustavno istraživanje eventualnih ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih branitelja, uz nekoliko svijetlih primjera, naprosto se nije provodilo, jer, da se provodilo kako treba, zbog principa ne bis in idem,  tj. da se za istu stvar ne može suditi dva puta, ne bi došlo ni do ovog a ni do možebitnih budućih „slučajeva Purda“.

 

 

Kroz slučaj Purda Hrvatskoj stižu na naplatu godine guranja glave u pijesak samoproglašenih predstavnika svih branitelja, politiziranje branitelja i Domovinskog rata. U tome su ulogu imali baš svi – vlasti, sami branitelji (aktivno ili pasivno), opozicija koja je već na početku svojeg mandata, 2000. pokazala da niti ima dovoljno znanja a još manje hrabrosti. I na kraju, birači koji su sve to trpjeli.

 

 

Lekcija koju nam je očitao slučaj Purda vrlo je konkretna: Hrvatska konačno treba nastaviti s nepristranim procesuiranjem eventualnih ratnih zločina u RH, bez miješanja politike. Neprihvatljivo je da se Hrvatska, na pragu Europske unije, mora civilizirati pod „prisilom“ slučaja Purda, a upravo sramotno da to čini država koja je do „priznanja“ protivničke strane dolazila torturama u logorima iliti „sabirnim centrima“ a što je srpski eufemizam za konclogore na teritoriju njihove države. Koliko je osoba, prema onom zakonu iz 2003. Srbija procesuirala za vođenje logora na njihovom teritoriju i za mučenje i kršenja prava zarobljenika?

 

 

Slučaj Purda otvara još dva pitanja za koja tek trebamo saznati odgovor: prvo, zbog čega Hrvatska nije tražila izručenje Purde i procesuirala slučaj, a što je - neovisno o (ne)valjanosti dokaza - prema svim pravilima struke mogla i morala, posebice jer nam je Srbija to i nudila? Tko to s naše strane (opet) zbog neznanja ili nečinjenja, pušta da se Srbija s našim pravosuđem poigrava „ko' beba sa zvečkom“?; i drugo, zbog čega Srbija radi sve to baš sada; možda zbog unutarnjih problema na relaciji Tadić-Nikolić ili predsjednik Tadić želi pokazati kako Srbija nije totalno kapitulirala u odnosu na Hrvatsku i rat?   

 

 

Slučaj Purda velika je blamaža hrvatskog pravosuđa i, koliko god je užasno to što mu se desilo, na neki način je dobro da se desilo jer nam ovaj slučaj sada jasno pokazuje što treba ispraviti i što poduzeti kako bi branitelji - zbog neznanja ili nečinjena svih struktura koje su, na ovaj ili onaj način, involvirane u cijelu priču – prestali biti taoci unutar granica vlastite države.

 

 

Dakle, prvi korak koji Hrvatska mora poduzeti, čim se ovaj slučaj Purda pozitivno riješi, odnosno on se vrati u zemlju, jest pokretanje postupka za poništavanje vojnog arhiva bivše JNA i odluka vojnih sudova SFRJ donošenih u razdoblju od 1991. – 1992. kada JNA više nije bila armija svih naroda i narodnosti. Tu inicijativu Hrvatska može pokrenuti sama ili s bilo kojom od zainteresiranih vlasnika arhive JNA a to su sve bivše republike SFRJ.  U tome bi glavnu ulogu trebao imati predsjednik Republike Josipović.