Očekivanja naših ljudi bila su nerealna: živjeli smo u vremenima koja su bila impegnirana totalitarnom ideologijom, nepogrešivom partijom i vođom, koji kontroliraju sve segmente društva, teorijski posvema nepripremljeni, jedino su jeftini holivudski filmovi predstavljali "vjerodostojan" izvor informacija o svim prednostima "američkog načina života" - naša priča/iluzija o "boljem životu" i nije mogla drugačije završiti. Opravdana želja za državom vrlo brzo se pretvorila u nekritičku fasciniranost istom, a potrebu za drugačijim (pravednijim, liberalnijim, socijalnijim, kršćanskijim...) odnosima u društvu mnogi naši građani doživljavali su kao nepotreban luksuz i hir nervoznih i anacionalnih intelektualaca, koji neponovljivo i povijesno "stvaranje države" ne doživljavaju na "pravi" (doduše, ti "čuvari nacionalne vatre", i pored svih mojih pokušaja da shvatim o čemu se, zapravo, radi nikada mi nisu uspjeli dovoljno jasno objasniti koji su to "pravi", a koji pak "krivi") način.

Oprezno s “intelektualcima”
Doduše, i s intelektualcima uvijek treba biti krajnje oprezan, to više što sposobnost anticipacija i nije neka njihova jača strana, jer oni su navikli da, kao i Minervina sova, svoj let započinju u sumrak, pred sam kraj zbivanja, kada im preostaje da ta zbivanja "ozbiljno" prokomentiraju. Dramatične promjene početkom devedesetih naši vrli intelektualci ni na koji način nisu predvidjeli. Osim nekoliko općih mjesta o štetnosti nacionalizma, nekim retrogradnim društvenim procesima, oni ništa drugo suvislo nisu znali reći. No, vrlo brzo su se snašli i iznova su ponudili svoje usluge novoj (najbolje vladajućoj) političkoj eliti - već smo u nekim našim ranijim kolumnama pisali o nevjerojatnoj želji naših "intelektualaca" da savjetuju našu političku elitu. I mehanizmi su uvijek isti: izdajstvo, brutalno poricanje vlastite prošlosti, iznova postaje propusnica u novu političku (i kulturnu) sredinu, i služi kao pretplata na društveni uspjeh. "Liberali" preko noći postaju "patrioti", neki, pak, bez ikakvih moralnih skrupula izdaju svoje učitelje, treći koji su do jučer bili apologeti planske privrede danas su oduševljeni prednostima otvorenog tržišta, a oni koji su doktorirali na "usmjerenom obrazovanju" uvjeravaju nas da su oduvijek inzistirali na autonomiji sveučilišta.
I sve su to, dragi moji čitatelji, velike ruševine koje nećemo biti u stanju godinama sanirati i onda se nikako ne bismo smjeli čuditi na političke (ne)prilike u gradu, gdje jedna grupa, koja čak ima i izborni legitimitet da stvar bude još tragičnija - još jednom se pokazuje da je stari, dobri Karl Mannheim bio posvema u pravu kada je rekao da sama činjenica da smo izabrali demokraciju kao jedini pogled na svijet još uvijek ne mora značiti da će i izabrana vlast/pojedinci biti ista takva.

Star i glup
Jer kako drugačije shvatiti izjavu visoko pozicioniranog gradskog čelnika koji ozbiljno kaže da je vijećnik njegove stranke glasao pogrešno, jer je "novi i umirovljenik"! To će reći da nije u stanju pratiti raspravu jer je star i glup!? No, jedini je problem što je kao takav uopće došao na listu (netko ga je svjesno stavio), a onda su ga neoprezni građani izabrali. A kada smo još devedesetih godina i pisali i govorili da se ozbiljna društva od neozbiljnih društava razlikuju upravo u jednom "sitnom" detalju - prakticira li se u nekom društvu načelo odgovornosti ili ne! Ali tko će još pamtiti što su nervozni i anacionalni intelektualci pisali i govorili! No, zato ćemo još malo ponavljati neke stare povijesne lekcije. I to će trajati sve dok ih ne naučimo! I usvojimo!