Svi naši današnji nesporazumi, sa nama samima i sa svijetom, leže unazad nešto više od dva desetljeća. U trenutku rušenja onoga starog poretka, uspostavljeni novi režim svoj legitimitet zasnivati će na antikomunizmu, etničkom nacionalizmu i biranim rječnikom rečeno, antisekularizmu. Ništa u tome ne bi bilo neobično da o višestoljetnom snu hrvatskog naroda, kako se napadno naglašavalo, nisu govorili upravo komunisti, oni koji do jučer nisu znali da su Hrvati ili su to vješto skrivali, i oni koji nikada u crkvu nisu zalazili ili su u njoj vidjeli okupljalište potencijalnih neprijatelja naroda i poretka. Stvaranje hrvatske države, uz neupitan zanos većine naroda, zasnivao se na jednom redu komunističkih funkcionera, zatim je išao red komunističkih disidenata, potom red nacionalista skupljenih sa svih strana te kao vezivno tkivo sigurnosna služba, popularno zvana Udba, a preciznije Kos i Sdb, koje će u stvari postati glavne naše političke frakcije.

U tako sklepanoj neokomunističkoj hrvatskoj eliti vrijednosti demokracije, građanskih prava i pravne države biti će potpuna nepoznanica. Tako da se i na agresivnu prijetnju srpskog fašizma odgovorilo potpuno pogrešno. Umjesto da se četničko-hegemonističkoj politici Slobodana Miloševića pokuša suprotstaviti demokratsko-nacionalna, odnosno građanska platforma, hrvatsko vodstvo odlučiti će se za politiku etnonacionalizma i to u najprimitivnijoj formi vezivajući ga uz međunacionalne prijepore iz Drugog svjetskog rata. Srećom, s druge strane bio je Milošević koji je uvijek uspjevao otići korak dalje u tome sveopćem ludilu.

Potpora koju smo dobivali iz dijela svijeta nije bila bezuvjetna, što će se vrlo brzo pokazati, tada, a i sada. Petnaest godina nakon završetka rata suočavamo se s posljedicama definitivno jedne loše politike. U nedostatku glavnih aktera, biti će pronađene druge žrtve. I tu je glavna tragedija naših generala. Nadam se da neće povjerovati u diplomatsku ofenzivu naše vlade i nekakve naručene uratke, već će ojačati svoj odvjetnički tim, uvidjeti pogreške i krenuti u novu bitku. Ovakva država bolje da ne pomaže, a i sumnjam da pomoći može.

Uostalom, može li se ozbiljnom nazvati država koju u godinu dana napuste dva visoka dužnosnika (ministar pravosuđa i veleposlanica u Sjedinjenim Američkim Državama) zbog odlaska na administrativne poslove. Razlog novac. Zamislimo ministre i veleposlanike nekih ozbiljnijih država koji se, koristeći stečene reference u radu u državnim službama, privatno javljaju na natječaje i bez znanja svojih vlada odlaze na novi posao. Gotovo nemoguće ili možda samo budale još uvijek iskreno vjeruju da biti ministar u hrvatskoj vladi predstavlja čast koja se ne prodaje.

Zbog svega toga ne preostaje ništa drugo već iz početka krenuti u izgradnju državnih struktura. Umjesto primitivizma, gluposti i lopovluka temelje države treba graditi na zdravijim osnovama: odgovornosti, znanju, radu i etičnosti. Ostaje glavno pitanje. S kime, a i za koga? Mnogima je dobro u ovoj žabokrečini.