Prije dva tjedna HTV je počeo emitirati razgovornu emisiju "Peti dan", koja je na programu petkom. Uz voditeljicu Milanu Vuković Runjić stalni će gosti biti vrhovnik Matice hrvatske i povjesničar umjetnosti Igor Zidić, teoretičar umjetnosti Zvonko Maković, vrhovnik (po svemu sudeći, doživotni) Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković i pisac ovog podliska. Prošlog petka jedna od tema bila je određena pitanjem: "Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja i kako nastaju veleprodanice (bestseleri)?" Povod je bio uprizorenje proze "Čudo u poskokovoj dragi" morlačkog prozaika Ante Tomića. Kako uopće nisam štovatelj lika i djela tog lokalno poznatog satiričara, iznio sam tvrdnju koju ću ovdje pokušati i dokazati: da je roman Ivane Simić Bodrožić "Hotel Zagorje" (Profil, Zagreb, veljače 2010.) najbolji roman napisan u Hrvatsko u posljednjih dvadeset godina i da bismo, zbog toga, morao biti obvezna lektira za srednje škole. Kako televizijski govor nije baš idealan za dokazivanje te tvrdnje, pokušat ću je ovdje dokazati.
Život je doista napisao roman
Poznata izreka kako život piše romane (u koju sam ozbiljno sumnjao, jer sam smatrao da su presnažni osjećaju, utkani u prvo lice jednine, više prepreka, nego preporuka velikoj umjetnosti) napokon je i u spomenutom romanu dobila neupitnu potvrdu. Dakako, moja je ocjena laička, ocjena oduševljenoga čitatelja koja nikoga ne obvezuje i s kojom se ne moraju složiti svi teoretičari književnosti. Važnijim mi se čini što dojam o veličanstvenosti romana sa mnom dijeli jedan zasigurno kvalificirani čitatelj: pisac i pripovjedač (čim si rođen u Bosni dar ti je pripovijedanja u krvi!) Miljenko Jergović, koji je pripovjedački stil i učinak Ivane Simić Bodrožić ovako opisao: "Ovakve riječi, tihe, lijepe i elegantne, udjenute u metronomski točno ritmizirane rečenice, riječi koje nikad i nigdje nisu prelivene patetikom, riječi najokrutnije i najtočnije koje je o Zagrebu neki njegov pisac napisao od posljednjega rata, provlače se kroz roman Hotel Zagorje, kao njegova diskretna inkantacija." Žao mi je što je Jergović roman čitao odveć osobno, iz vlastitih predrasuda (prema Zagrebu i Zagrepčanima) sarajevskog izbjeglice i dotepenca na rub grada (iz te urbane perspektive crpi nadahnuća, ali i predrasude prema metaforičkom Zagrebu), koje Ivanin roman naprosto nema i ne treba. Nema u "Hotelu Zagorje", kako tvrdi Jergović, "najokrutnijih i najtočnijih (riječi) koje je o Zagrebu neki njegov pisac napisao od posljednjega rata", niti je, kao što ocjenjuje u nastavku svoje nadahnute recenzije "to roman o Hrvatskoj i o Zagrebu, razorna i precizna analiza društva i njegovoga mentaliteta u jednome vremenu." Ivanin roman u filozofskoj i estetskoj potki nije uopće roman o Hrvatskoj, niti roman o Zagrebu, a nije ni razorna "analiza društva i njegovoga mentaliteta u jednom vremenu." Sadržaj i smisao romana nadilaze bilo kakve lokalne i nacionalne "analize društva". Ivana pripovijeda (iz osobnog iskustva) priču o životu, odrastanju, ljubavima i tjeskobama, pa i "mržnjama" i tegobama u sazrijevanju jedne djevojčice i djevojke u dobi od devet do otprilike osamnaest godina. Tu je i priča o njenoj obitelji i sugrađanima zahvaćenim prokletstvom rata, osuđenima na život vukovarskih prognanika "na jednom otoku" (vrlo kratko), Zagrebu, Kumrovcu i – Zagrebu. Njen roman pripada žanru prognaničke, pa ako hoćete, u kulturnome smislu, i emigrantske književnosti, koja je proslavila, primjerice, jednog Milana Kunderu, a veliki je stvaralački poticaj dala i daje samome Miljenku Jergoviću. Glavna junakinja romana napušta Vukovar s poznatim konvojem djece u ljeto 1991. godine. Ima devet godina. S njom su njen šesnaestogodišnji brat (najgore godine za mladića, kojem otac ostaje i nestaje u ratnom Vukovaru: ni dijete ni ratnik, opteretit će ulogom surogatnog starijeg brata "oca", a izmoren grižnjom savjesti, jer tu ulogu ne može ispuniti, iako sve čini da je ispuni) i majka. Radnja romana prati prognaničko djetinjstvo, kako u kakvom teatru apsurda, u Kumrovcu, jer su prognanici smješteni u tamošnjoj bivšoj Titovoj partijskoj školi, ali i prognaničko, srednjoškolsko odrastanje u Zagrebu, gdje Ivana upisuje i završava gimnaziju u mom susjedstvu. U gimnaziji koju u kvartu zovemo gimnazijom Ljilje Vokić.
Banalnost dobra
Roman "Hotel Zagorje" nikoga ne krivi i ne osuđuje! On pokazuje bezgraničnu sposobnost razumijevanja onoga što bismo mogli nazvati banalnošću dobra. Naime, kao što je Hanna Arendt u "Eichmann u Jeruzelemu: Izvještaj o banalnosti zla" dokazala kako su i najgori ratni zločinci samo obični ljudi i kako bi njihove zločine (u posebnim oklnostima) mogao počiniti svaki od nas, tako i Ivana priča (a time i dokazuje) kako je i dobro beskrajno vrijedno, ali i rijetko, banalno, površno, nesolidno, prolazno. Dobrota je kratkoga vijeka. Vukovarski su prognanici bili gosti kod svojih bližnjih, gosti Kumrovca, Zagreba, otočni i drugi gosti, ali gostoprimstvo umara, kao što je i dobrota zamorna. Dok nisam pročitao roman nisam shvaćao zbog čega je autorica svojedobno u TV emisiji "Nedjeljom u 2" stalno ponavljala frazu "ljudi su ljudi". Zato jer je iz vlastitog prognaničkog iskustva i iz odrastanja djeteta bez oca i djeda (Srbi su joj zaklali djeda, a otac joj je, kao hrvatski ratnik "nestao", tj. ubijen) shvatila da druge ne treba osuđivati što su prema njoj i svim prognanicima bili takvi kakvi su bili. Kakvi smo uglavnom svi bili! Nakon "medenog mjeseca" i iskrenih zajedničkih patnji s Vukovarom i Vukovarcima, prestali smo ih prepoznavati i razumijevati. Nismo zbog toga, tako barem misli Ivana i pruža nam velikodušno alibi, bili zli i loši. Bili smo tek ljudi. Da bismo mogli barem shvatiti kako su se osjećali "oni" danas možemo samo pročitati veličanstveni roman "Hotel Zagorje". Ako ga, i kad, pročita Branko Lustig, sigurno će zaključiti kako njegova potraga za književnim predloškom za film o Domovinskom ratu može biti okončana. Ivana Simić Bodrožić napisala je roman koji će brzo doživjeti svjetsku književnu slavu, i koji zaslužuje film kojemu producent može biti samo jedan čovjek – Branko Lustig.
|
