Nema nikakve dvojbe, deset dana u drugoj polovici rujna 2010. hrvatska politička kasta (!) neće - nikako i nikada - pamtiti po dobru. Uostalom, nabrojit ću sedam najvažnijih zgoda te male političke (zapravo stranačke: više HDZ-ove, ali i SDP-ove) apokalipse:
Sedam strašnih zgoda
Prva zgoda (mjesto i vrijeme: Hrvatski sabor, 14. rujna): bivši je potpredsjednik VRH-a Damir Polančec, u saslušanju pred saborskim Istražnim povjerenstvom za privatizaciju Ine, kazao da je cijeli proces pregovora oko izmjene dioničarskog ugovora s MOL-om vodio u konzultacijama s članovima Vlade i Predsjedništva HDZ-a, te da je o svemu obavijestio i bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, te osobnoga prijatelja, mecenu i političkog ortaka Tomislava Dragičevića. Izjavio je da je u nekoliko navrata otišao k Mesiću na Pantovčak i o svemu ga informirao. Da bi osnažio dojam o uključenosti HDZ-a i VRH-a u proces privatizacije Ine, pokušao je zorno vizualizirati jednu od "posljednjih večera" na kojoj su donesene odluke o privatizaciji: "Na čelu stola sjedio je Sanader! S desna je bila Jadranka Kosor. Pa Šeks, Jarnjak, Šuker i tim smjerom. S lijeve strane Bebić, Hebrang, Biškupić, pa Kalmeta. Njih se sjećam da su bili na prezentaciji i mogli su raspravljati o tijeku pregovora. Svaki put sam od njih dobivao jasan okvir za nastavak pregovora i iz njega nikada nisam iskakao." Polančecovo umijeće pamćenja (koju je Tomistokle nazivao "ars memoriae") došla je u nepomirljivi sukob s potrebom ili umijećem zaborava ("ars oblivionis") kojemu su se, očigledno je, uzaludno ponadali javno prozvani. Da se, pak, Polančec osjeća ljudski i stranački izdanim i prodanim javno je posvjedočio odgovarajući na pitanje SDP-ovca Josipa Leke: "Osjećate li se odbačenim od svojih kolega nakon što ste sve obavili?" Odgovorio je: "Ako baš hoćete, osjećam se kao Josip kojeg su braća prodala u Egipat u roblje."
Druga zgoda (mjesto i vrijeme: hrvatska javnost, 15. rujna): prepadnut Polančecovim svjedočenjem kako je "s Dragičevićem u nekoliko navrata bio na sastanku kod tadašnjeg predsjednika Mesića i to po Sanaderovu nalogu", bivši Predsjednik Republike koji je arhivsku ostavštinu svog prethodnika Tuđmana proglasio zločinačkom dokumentacijom i stavio je na raspolaganje svim znanim i neznanim, u panici je državnom tajnom proglasio čak i portirske knjige o ulasku i izlasku posjetitelja u Predsjedničke dvore u dugom razdoblju od 2000. do 2010. godine.
Treća zgoda (vrijeme i mjesto: središnjica HDZ-a, 16. rujna): nakon tajnog vijećanja u stranačkim odajama na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, Damir Polančec izbrisan je jednoglasnom odlukom iz članstva HDZ-a "zbog nanošenja štete ugledu Stranke".
Četvrta zgoda (vrijeme i mjesto: Županijski sud u Zagrebu, 17. rujna): počelo je suđenje Damiru Polančecu i vukovarskom odvjetniku Petru Miletiću zbog izrade navodne fiktivne studije za Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u vrijednosti od 500.000 kuna. Optuženik je izazvao stranačku sablazan izjavom njegova odvjetnika Ante Nobila kako je njegov branjenik pripremio dokumentaciju o 42 afere u koje su umiješani članovi VRH-a.
Peta zgoda (vrijeme i mjesto: HTV, emisija Latinica, ponedjeljak 20. rujna): nekadašnja financijska direktorica Globus holdinga, Milena Šenator, potvrdila je u intervjuu Denisu Latinu da je po nalogu Miroslava Kutle bivšem premijeru Ivi Sanaderu isplatila 800.000 tadašnjih njemačkih maraka, ali da je iz "crnog fonda" ukupno isplatila desetak milijuna eura za korumpiranje političara, novinskih nakladnika, novinara i drugih stupova truloga društva..
Šesta zgoda (vrijeme i mjesto: Hrvatski sabor, 22. rujna): u okviru Aktualnog sata rasplamsao se bespoštedni verbalni rat SDP-a i HDZ-a, koji je vrhunac dosegao u dvjema izjavama. Prvo - saborska zastupnica SDP-a Mirela Holy kazala je predsjednici VRH-a: "Ako Hrvatska želi zatvoriti Poglavlje 23 (pravosuđe), prije toga će morati zatvoriti pola Vlade". Drugo - osokoljen i nadahnut istupom svoje stranačke drugarice, Željko Jovanović, također saborski zastupnik SDP-a: "Polančecovo svjedočenje potvrđuje da je vrh HDZ-a u smislu političke odgovornosti kriminalna organizacija koju treba što prije i što dalje otjerati od vlasti!"
Sedma zgoda (vrijeme i mjesto: Split, 23. rujna): ukletih deset političkih dana (ali i tragični društveni tjedan, u kojem su bjesnile poplave, padali MIG-ovi i smrtonosno eksplodirale ronilačke boce s kisikom) začinio je splitski gradonačelnik Željko Kerum zlokobnom i, za političku kastu, zastrašujućom izjavom: "Političari su roba na tržištu koja se lako i jeftino može kupit'. Ja uvijek mogu imati većinu i imat ću je ako mi to bude u interesu."
Političari kao narodni vrazi
Agresivni prezir Hrvata prema političarima i politici, nema nikakve dvojbe, nakon opisanih zastrašujućih i tužnih "zgoda", porast će do neba. Sama spoznaja da su, primjerice, u prodaji Ine od 2000. do 2010. godine sudjelovali, doslovce, svi vodeći hrvatski političari, usmjerit će "plamteću mržnju" (izraz teoretičara ljubavi i mržnje Roberta Sterberga) od političara-pojedinaca prema politici kao pozivu i djelatnosti. Moralna panika neće se više stvarati samo oko Ive Sanadera, Radimira Čačića (koji i nakon dvostrukog ubojstva iz nehata ne razmišlja o napuštanju politike!) ili Milana Bandića, već oko metaforičkih političara i politike. Pojam moralne panike dugujemo američkom politologu Stanleyu Cohenu i njegovoj knjizi "Narodni vrazi i moralna panika" iz davne 1972. godine. Evo kako je definira:
"Čini se kako se u svim društvima ponekad pojavljuju razdoblja moralne panike. Javlja se neko stanje, epizoda, osoba ili skupina osoba koje se definiraju kao (smrtna) prijetnja društvenim vrednotama i interesima. Masovni mediji prirodu tih stanja, epizoda, osoba ili skupina osoba prikazuju na stiliziran i stereotipan način. Medijski urednici, biskupi, političari i drugi podobno-misleći ljudi tada podižu moralne barikade."
Nakon rujanskih stvarnih poplava i saborske poplave stranačke nesnošljivosti, primitivne agresije i plamteće mržnje ništa nije nemoguće: od krajnje apatije i političke apstinencije do bacanja jaja i koječega drugog na članove "kriminalnih organizacija".
Politička kasta
Na kraju, riječ dvije o sintagmi "politička kasta", koju sam iskoristio na samome početku.
Uz postojeći tzv. većinski izborni sustav, kod kojeg o izboru članova predstavničke - zakonodavne vlasti odluku ne donosi narod, već vođe stranaka (koji odlučuju o sastavu i redoslijedu kandidata na izbornim listama), "izabrana" politička "elita" vrlo se brzo pretvara u posebnu parazitsku kastu koja – jer ne ovisi o glasovima naroda, već o (samo)volji stranačkih šefova – uopće ne razmišlja o općem dobru. Već o tome kako se dodvoriti stranačkim moćnicima te glasovati i raspravljati kako oni žele. To je dan nakon verbalnog rata u Saboru javno priznala i Mirela Holy, kazavši kako je pitanje u kojem je tražila utamničenje 50 posto članova VRH-a dobila napisano na papiru. U Klubu SDP-a. |
