Prošlog četvrtka (9. rujna 2010.) Mislav Togonal, urednik i voditelj Dnevnika 3 Hrvatske televizije, pozvao me u emisiju kako bih gledateljima pojasnio motive, svrhu i sadržaj Predstavke koju sam uime skupine građana - zabrinutih zbog najave VRH-a da radi na izradi planova davanja već izgrađenih autoputova u koncesije – 20. lipnja 2010. godine uputio predsjednici VRH-a Jadranki Kosor. Kako sam svoj prvi podlistak "Plodovi hrvatskoga gnjeva", objavljen na ovom portalu 23. lipnja 2010., posvetio toj tematici (usput: veseli me što je g. Togonal do saznanja o postojanju peticije došao posjetom portaluwww.velecasnisudac.com) , rado sam se odazvao Mislavovu pozivu, posebice zbog toga šte je od slanja naše Predstavke prošlo gotovo tri mjeseca, a odgovor na nju još uvijek nije stigao.
Obveza Jadranke Kosor i njene Vlade da odgovore na našu Predstavku nije, naime, pitanje njihove dobre ili zle volje, već jasno napisane ustavne obveze, propisane člankom 46. Ustava RH koji glasi: "Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor." Iako Ustav ne određuje vrijeme u kojem mi građani imamo pravo na dobijanje VRHovničkog odgovora, nekako mi se čini da je tri mjeseca pristojan i razuman rok, pa, evo, koristim i ovaj portal da veleštovanu predsjednicu Vlade podsjetim na tu činjenicu.
Tipično za Sanadera...
Ovdje svakako želim kazati da sam nakon "ukazanja" na HTV-u dobio mnoštvo riječi i glasova potpore i ohrabrenja – znanih i neznanih, ali podjednako zabrninutih ljudi - u odnosu na našu građansku inicijativu, ali i izraza i oporih riječi gnjevnoga ogorčenja spram nakane VRH-a da već izgrađene autoceste daje u koncesiju (pravo korištenja, eksploatacije!) strancima. Kako sam u izvornim "Plodovima hrvatskoga gnjeva" napisao kako sadašnji naziv "Dalmatina" za autocestu Zagreb - Split i Split – Zagreb smatram besmislenim, jedan me je čitatelj zamolio da to pojasnim, jer se njemu to ime "jako dopada". U ovome "Post scriptumu" u odnosu na izvorni tekst pokušat ću objasniti smisao moje usputne primjedbe o besmislenosti naziva "Dalmatina" za hrvatsku "Majčinsku cestu". Odluku o tom nazivu donio je bivši, danas "odbjegli" predsjednik VRH-a dr. Ivo Sanader, poznat po bizarnim intelektualnim nadahnućima i još bizarnijim metaforama. Naziv je izravno nadahnut prelijepom (za moj senzibilitet i ukus) nostalgičnom i danas već kultnom dalmatinskom baladom "Dalmatino povišću pritrujena" koju je napisao i uglazbio Ljubo Stipišić Dalmata. S trunkicom ironije mogli bismo kazati da je Sanader naziv ceste, o kojoj su puno jedno stoljeće ozbiljno znastveno i politički razmišljali mnogi umni i važni Hrvati i koju su dulje od tisućljeća sanjali svi putnici namjernici i slučajnici, poklonio jednoj tuđici, jednoj pjesmi i imenu od milja njenoga autora. Tipično za Sanadera, tužno za hrvatski duh.
Za Šukerove škude
Ozbiljno toponimsko razmišljanje o krštenju hrvatskih autocesta trebalo bi započeti i biti zaključeno istraživanjem znanstvenog naslijeđa istinskoga duhovnog oca prostornog, prometnog i kulturnog povezivanja Hrvata i Hrvatske: već pomalo zaboravljenog, velikog hrvatskog i europskog geografa akademika Josipa Roglića rođena u biokovskom kršu (u Župi Biokovskoj 14. ožujka 1906., umro u Zagrebu 18. listopada 1987.), kojemu je posvetio svoja najvažnija zemljopisna (geografska i geomorfološka) prometna i ekološka istraživanja. Upravo je akademik Roglić 1961. godine osmislio ključne elemente konačnog prostornog, prometnog a time i gospodarskog, političkog i kulturnog povezivanja Hrvatske. Njegove su velike ideje "Jantarski put" (cesta koja povezuje sjevernu, srednju i sredozemnu Europu, a koja danas odgovara ruti autoceste Zagreb – Rijeka: vidi dodatak), "Zlatna nit" (današnja "Dalmatina", uz napomenu da je on zagovarao unski, a ne lički pravac!), tunel kroz Učku, Jadranska autocesta itd. Taj veliki geograf, vizionar i domoljub (imao je jednu od ključnih uloga u "pazinskim pregovorima", koji su rezultirali pripojenjem Istre Hrvatskoj) zaslužio je skladno poprsje u HAC-u, ali i monumentalni spomenik od biokovskog kamena postavljen na naljepšem vidikovcu dionice autoceste od Splita do Ploča. Ono što on i mi nismo nikako zaslužili jesu postojeći naziv naše "Majčinske ceste" i apokaliptična najava VRH-a da ključeve "Jantarskoga puta", "Zlatne niti" i "Puta žita" (slavonsku autocestu) preda u ruke stranim koncesionarima. Za Šukerove, Judine škude.
Post scriptum II.
Pojam "Dalmata" nije stran hrvatskim povjesničarima s različitih područja. Od niza povijesnih pojava i upotreba tog izraza ovdje ću spomenuti tek dvije najsipmatičnije.
Prva je vezana uz povijest novinarstva. Prve dvojezične novine u kojem je jedan od jezika (uz talijanski) bio hrvatski i koje su se, na temelju osobnoga dekreta cara Napoleona, pojavile 12. srpnja 1806. godine (tiskane u Zadru), u zemlji "Iliriji" (kojoj je glavni grad bila Ljubljana), imale su naziv "Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin". Imenica "Dalmata" u nazivu je novina, dakle, na talijanskoj strani, dok je njena hrvatska inačica "Dalmatin". Danas bismo kazali, koristeči logiku rodno politički podobnoga ili ispravnoga (korektnoga) govora: „Dalmatinac” ili „Dalmatinka”. Druga je pojava pojma "Dalmatina" još zanimljivija. To je latinski naziv (Cobitis dalmatina) za hrvatsku endemsku riječnu ribicu cetinskoga vijuna. Stručnjaci tu zanimljivu i dičnu cetinsku ribicu opisuju ovako: "Iako su ženke prosječno veće od mužjaka, mužjaci ipak imaju duže prsne, trpušne i podrepne peraje. Osnovna boja cetinskih vijuna je blijedožuta, sa smeđim do maslinastozelenim pjegama, raspoređenim u četiri pigmentne (Gambetta) zone. Njuška je tuplja nego kod C. elongatoides. Razmak od vrha njuške do oka je manji od razmaka od oka do operkuluma. Ždrijelni zubi 1.9 - 1.12. Brkovi kod C. dalmatina su podjednake duljine kao kod C. bilineata, a dulji nego kod C. elongatoides i C. narentana. Sborbitalna je kost duga i visoka, šiljci dugi i šiljasti, manji šiljak je razmjerno dug ali tanak. Pjega pri bazi repne peraje je smeđe boje, izduljena u kratku prugu, te koso položena. Na repnoj peraji nalazi se šest nizova pruga. Gornja usna je mesnata s nepravilnim brazdama. Između stražnjih brčića i središnjih režnjeva donje usne dva su ili tri nabora. Maksimalna veličina: ženke do 115 mm; mužjaci do 66 mm." Ispada tako da je kultna hrvatska autocesta ime dobila i po jednoj simpatičnoj ribici iz rijeke Cetine.
"Jantarski put"
(Izvor: Opća i nacionalna enciklopedija, Knjiga 9., Večernji list, Zagreb, 2006.)
"Jantarski put" vjerojatno je najstarija europska komunikacijska trasa između sjevera i juga, nastala za trgovinu jantarom. To je trgovački put kojim se prenosio jantar s obala Baltičkoga mora preko europskoga kontinenta do Sredozemlja.[1] Prve pouzdanije vijesti o postojanju "Jantarskoga puta" datiraju u brončano doba. Po Herodotu, jantar skupljaju Hiperborejci na Baltiku, zatim ga preuzimaju Skiti koji ga donose do stanovnika sjevernoga Jadrana odakle se dalje prenosi do Dela (ili Pila, koji je središte trgovine prema istoku). Po Diodoru, jantar donose Germani do Veneta i Etrušćana, a ovi ga predaju Grcima. Najuvjerljivija je rekonstrukcija jednoga kraka puta po kojoj on ide od Baltika dolinom Labe preko Češke i Jadranskih vrata do Ljubljane i Ptuja, te se spušta u Istru, pa na otoke Elektride, najvjerojatnije Cres i Lošinj, a zatim se brodovima prenosi u Grčku i dalje u Egipat. Drži se da je zbog interesa pomorskoga dijela puta prokopan i Osorski kanal između Cresa i Lošinja. Postoje i drugi krakovi puta: prema Crnom moru, Rhonei, kao i neposredna pomorska putovanja Grka (Piteja iz Massilije) i Feničana do Baltika. Ratovi Rimljana s Ilirima, kao i kasnije provale naroda u doba velikih seoba, prekidaju tu staru komunikaciju, ali ona ostaje važna kao jedno od izvorišta rane povezanosti europskog antropogeografskog prostora.
|
