Letica Slaven

26.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Logično je - s obzirom na mjesto na kojem je izrečena i u odnosu na opću političku, kulturnu i masovno psihološku velikosrbijansku klimu, koja još uvijek vlada u Srbiji - da je Boris Tadić (na sastanku s predstavnicima srpskih obitelji čiji su članovi poginuli ili nestali tijekom rata u Hrvatskoj) "Oluju" nazvao "zločinom koji se ne smije zaboraviti".
Još je predsjednički i državnički logičnije što je hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, komentirajući tu izjavnu, kazao: "U memoriji hrvatskog naroda 'Oluja' je zapisana kao kruna pravednog i oslobodilačkog rata i to ničija izjava ne može i neće promijeniti". Doduše, ne radi se samo o povijesnom pamćenju hrvatskoga naroda, već i o međunarodno pravnim, državotvornim i ratnim činjenicama i istinama. Uzaludna je, stoga, nada hrvatskoga Predsjednika da bi njegove naknadne "poučne" riječi upućene srbijanskom kolegi i prijatelju Borisu (tako ga redovito oslovljava!) mogle nešto promijeniti u svijesti, ili podsvijesti, srbijanskoga Predsjednika. A Josipović se tome, izgleda, još uvijek nada. Na pitanje novinara Milorada Bibića – Mosora: "Jeste li se nakon Tadićeve izjave čuli s njim?", naš je predsjednik odgovorio: "Ne. Nisam se čuo s njim. A kad se prvi put čujemo, sigurno ću mu kazati što mislim o toj njegovoj izjavi s kojom se, dakako, nikako ne slažem". Riječi - javni i privatni razgovori, prijepori i polemike – neće promijeniti "paralelne povijesti" koje će, danas je to sasvim neosporno, dugo, da ne kažem vječno, živjeti u životnim iskustvima, osobnim sjećanjima, ali i "velikim pričama" povezanim s "Olujom".

 

Kao što su, primjerice, pripadnici i sljedbenici poraženih snaga u Drugome svjetskom ratu – ustaše, domobrani, bjelogardejci i četnici - stvarali emigrantske mitove i legende o svojim utopijama (NDH i Velikoj Srbiji), tako i pripadnici poraženih "krajinskih" snaga i njihovi sljedbenici već petnaest godina stvaraju emigrantske mitove o Velikom egzodusu,  ili novoj Velikoj seobi (nakon "Oluje"), i svojoj propaloj Utopiji – Krajini. Oni - vinovnici i žrtve još jednog u neprekinutom dvostoljetnom nizu projekta Velike Srbije – ni petnaest godina nakon ratnog poraza i političkoga sloma ideje o stvaranju mitske države u kojoj će "svi Srbi živjeti u istoj državi" (stvorenoj ratnim osvajanjem po logici "gdje je srpski grob, tu je Srbija") naprosto ne žele prihvatiti prilično jednostavnu istinu: da su Srbija i Srbi (pa i Crnogorci, kao njihova zabludnjela braća u zločinu) u posljednjem desetljeću 20. st. izgubili čak četiri rata – sa Slovenijom i Slovencima, s Hrvatskom i Hrvatima, s Bosnom i Hercegovinom, Bošnjacima i Hrvatima i s NATO-om, Kosovom i Albancima. Umjesto suočenja i pomirenja s povijesnim činjenicama i istinama, umjesto učenja na povijesnim pogreškama, današnja Srbija već deset godina (!) živi novi mit: da u europskome miru može dobiti sve izgubljene ratove!

I da paradoks bude potpun: taj novi velikosrpski mit intelektualno osmišljavaju tvorci Memoranduma SANU, u prvom redu otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika Ljubomir Ljuba Tadić i suvremeni otac (povijest je pokazala kako se zapravo radilo o zloslutnom i zlosretnom očuhu ) velikosrpstva: pisac, političar, akademik i neosuđeni ratni zločinac Dobrica Čosić. Prvi je ideju kako Srbija u miru može ostvariti ideju o Velikoj Srbiji, ili Srpskoj Krajini, javno počeo zagovarati upravo Tadić stariji, stručnjak za filozofiju povijesti, države i prava. Evo kako je to objašnjavao 1996. godine:  "Svugde gde stignem ja podvlačim da vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenima, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u svom ustavu". Grubu Tadićevu ideju da Srbi trebaju baš od Nijemaca učiti kako u miru dobiti izgubljene ratove nakon toga je prihvatio i razradio istinski demon svih velikosrbijsnkih postkomunističkih ratova, zločina, "humanog preseljenja stanovništva", etničkih čišćenja i genocida Dobrica Čosić. U pretencioznom i patetičnom milenarističkom eseju "Na kraju 20. veka srpski narod doživio istorijski poraz", objavljenom u beogradskom Nedeljnom telegrafu  29. 12. 1999., Čosić priznje da su Srbi ne samo izgubili četiri rata, već da su u međunarodnoj zajednici osuđeni kao pokretači i glavni protagonisti agresije i ratnih zločina. Objašnjenje za te velike poraze i "nacionalnu nesreću" pronalazi u ovoj, nastrano poetičnoj, apokaliptičnoj tvrdnji: "otkazao nam je istorijski um". Polazeći od te teze on nudi "formulu" velikosrbijsnke ideologije u 21. stoljeću: "Razmišljajući o svojim i srpskim zabludama, greškama i krivcima, ja još nisam dosegao do istine koja me čini spokojnim. Ali sam uveren da Srbi na kraju 20. veka treba u Nemcima da vide primer kako se u miru dobija izgubljeni rat". 
Sve ključne teze iz svoje tisućljetne "oporuke" Čosić je ponovio prije nepune dvije godine u govoru koji je održao na skupu posvećenom njegovu "književnom portretu" u Trsteniku 16. listopada 2008. koji je NIN, pod naslovom "Naši porazi nisu konačni",  objavio 23. listopada 2008. godine. Kad, dakle, Boris Tadić i svi ključni srpski i srbijanski političari danas, ili sutra, javno izjavljuju da je "Oluja" "zločin koji se ne smije zaboraviti", ili kad tvrde da je general Ante Gotovina zločinac kojeg Haag u "interesu mira" nikako ne smije osloboditi, oni progovaraju kroz prizmu nove velikosrbijanske filozofije, čije su temelje razradili njegov otac i otac srpske nacije Dobrica Čosić.

U kontekst nove velikosrbijanske ideologije 21. stoljeća treba staviti i novu retoriku kojom se služi, primjerice, jedan od viđenijih "slijepih" putnika srbijanske imperijalne ratne politike Savo Štrbac. Nakon što mu je svaka ideja o hrvatskoj državi puna dva desetljeća bila zla i zločinačka, odjednom i on slavi ljepote Lijepe naše i žali zbog vlastitih i nacionalnih zabluda. Evo kako danas besjedi i divani šef Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" i bivši tajnik Vlade tzv. Republike Srpske Krajine: "Jedan sam iz te generacije koja je prošla sve to i imam jasan osjećaj krivice što smo napustili zavičaj. Zapravo nije bitno kako se ta država zvala, jer su se na tom području smjenjivale države i carstva, Mletačka Republika, Napoleon, Austrougarska, Turska... Moji Ravni Kotari jedno su od najljepših i najplodnijih mjesta, to je bila Kalifornija stare Jugoslavije. Opskrbljivali smo voćem i povrćem čitav Jadran, kao dječak prodavao sam grožđe, lubenice i breskve. A onda smo izgubili ono što nam je ostavljeno u amanet. Moji preci su vjekovima tamo bili, a mi smo otišli. Svako tko je normalan vidi da smo negdje napravili grešku". Nova slatkorječivost Save Štrpca i mitska emigrantska retorika Borisa Tadića imaju isto ishodište i cilj - pokušati ostvariti političke oporuke brojnih arhitekata Velike Srbije i u miru dobiti izgubljene ratove. I to, da apsurd bude potpun, imitiranjem Nijemaca. Kakve li pretencioznosti.

Prateći cijelo desetljeće rađanje nove velikosrbijanske ideologije i doktrine, u ljeto 2005. godine sam pripremio i poslao u saborsku proceduru (kao neovisni zastupnik) radni tekst Deklaracije o "Oluji". Iako mi je obećao glasačku potporu za tu Deklaraciju, dr. Ivo Sanader, zbog koalicijskih obzira spram dr. Milorada Pupovca i njegove stranke, te godine nije omogućio njeno izglasavanje. Do sljedeće obljetnice stvari su se promijenile nabolje i Deklaracija je usvojena. Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. godine usvojio istodobno dvije deklaracije kojih sam bio autor i predlagatelj: Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1945. – 1990. godine i Deklaraciju o "Oluji". Kako baš i nije uobičajeno da parlamenti usvajaju dokumente koje predlažu oporbeni i neovisni zastupnici, može se pretpostaviti da su moje saborske kolege u izglasanim deklaracijama prepoznale težnju za općim dobrom i povijesnom istinom. A upravo tome teže usvojeni dokumenti. Deklaraciju o "Oluji" napisao sam sredinom 2005., uoči njene desete obljetnice. U to doba nije bila usvojena, a veliku zahvalnost za njeno uspješno izglasavanje dugujem kolegi dr. Andriji Hebrangu, koji je od prvog trena prepoznao njenu važnost. U Deklaraciji se "Oluja" definira kao: opravdana, nužna i pravedna ratna operacija; međunarodno pravno legitimna akcija;  pobjednička akcija; saveznička antiteroristička akcija; odlučujuća bitka i nezaboravna bitka. Mislim da je posebna vrijednost Deklaracije o "Oluji" u tome što tu "posljednju hrvatsku bitku" tretira kao savezničku antiterorističku akciju: " Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno redarstvena akcija 'Oluja' mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, 'Oluja' je sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnoga svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora, koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći, po svaku cijenu stvoriti, Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma, Izetbegović – Tuđman o zajedničkoj obrani Bihaća, buduća akcija 'Oluja' i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji 'Oluje' sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkoga predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a, koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije". Osobno me raduje i činjenica da je u izglasanom tekstu Deklaracije zadržana javna zahvala bivšem američkom predsjedniku i njegovim najbližim suradnicima, bez kojih nije bilo moguće slomiti velikosrpsku agresiju. U preambuli Deklaracije stoji i ovaj tekst: "Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albright, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosrpske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosne i Hercegovini". Deklaracija je usvojena sa 67 glasova za, 12 protiv i 3 suzdržana. 

tekst usvojen u Hrvatskome saboru 30. lipnja 2006. godine

Privrženi najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;
Osnažujući smisao i sadržaj Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. godine, u kojoj se Domovinski rat određuje kao "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski";

Prisjećajući se – s osjećajem uzbuđenja, ponosa i zahvalnosti – dramatičnih i tragičnih, ali i pobjedničkih i slavnih dana u kojima su ostvarene pobjedničke vojno redarstvene akcije "Bljesak" (svibanj 1995.) i "Oluja" (kolovoz 1995.) kojima je naš narod ostvario povijesno pravo na slobodu i kojima je Republika Hrvatska ostvarila temeljne preduvjete za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja, a time i postignuće teritorijalne cjelovitosti i punog suvereniteta;

Zabrinuti zbog činjenice što se u optužnicama Haaškoga tribunala pravedna, međunarodno pravno legitimna i pobjednička vojno redarstvena akcija "Oluja" kvalificira kao "udruženi zločinački pothvat" kojemu cilj nije bilo samo oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i provođenje navodnog projekta etničkog čišćenja ("deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine");

Odlučni u nakani da povijesnu istinu o "Oluji" – njezinim sudionicima, zapovjednicima i kreatorima – branimo svim legitimnim sredstvima: prikupljanjem i sređivanjem arhivske građe, poticanjem i financiranjem slobodnih znanstvenih istraživanja, diplomatskom djelatnošću i pravnim postupcima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i Haaškim tribunalom;

Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija "Bljesak" i "Oluja", a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili;

Izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskoga rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država;

Upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim i bolesnim hrvatskim ratnicima;

Izražavajući posebnu zahvalnost svim pojedincima (novinarima, ratnim reporterima, znanstvenicima, nobelovcima, humanitarnim i karitativnim djelatnicima i tzv. običnim ljudima) i institucijama međunarodne zajednice koje su od samog početka velikosrpske i JNA agresije na Republiku Hrvatsku tu agresiju ispravno definirale i tretirale: kao "okupaciju suverenih dijelova hrvatskog teritorija" (Rezolucija Opće skupštine UN 49/43 "Situacija na okupiranim područjima Hrvatske", 21. listopada 1994);

Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albirght, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosrpske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

1. Priroda, svrha i tijek akcija. Vojno redarstvena akcija "Oluja" započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa, pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.
Svrha i istinski cilj akcije "Oluja" bili su oslobađanje okupiranoga hrvatskoga teritorija i uspostava ustavno pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, "etnički čisteći" okupirane prostore od hrvatskoga i drugoga nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno redarstvena akcija "Oluja" bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti "Oluju" tek onog trenutka kad su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.

2. Međunarodno pravno legitimna akcija. Vojno redarstvena akcija "Oluja" pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. "Oluja" je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 "Situacija na okupiranim područjima Hrvatske" od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992.) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993.), 847 (1993.) i 871 (1993.), 981 (1995.) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka "Oluje" Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.

3. Pobjednička akcija. "Oluja" je pobjednička vojno redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3.000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.

4. Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno redarstvena akcija "Oluja" mora se shvatiti, pored ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, "Oluja" je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović – Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća, buduća akcija "Oluja" i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji "Oluje" sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.

5. Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka, "Oluja" je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. "Oluja" je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je mučki ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. "Oluja" je, prema svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje "scenarija" Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut "odlučujuće bitke" "Oluja" zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i (c) jer je srušila mit (koji su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.

6. Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da "Oluju" tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske "korisne prošlosti" za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na "Oluju" treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.

7. Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na "Oluju", na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da "Oluja" bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao "posljednja hrvatska bitka".