Letica Slaven

26.04.2011

Velečasni Zlatko Sudac

Tweet

Zatim sam, kao neovisni saborski zastupnik, predložio Odluku o postavljanju spomen bisti uzoritoga kardinala dr. Franje Kuharića i prvoga predsjednika RH dr. Franje Tuđmana u Hrvatskome saboru. Odluka je usvojena petoga listopada 2007. sa 104 glasa ZA, tri glasa PROTIV i osam UZDRŽANIH. Rasprava o Odluci održana je dan ranije, u ranim večernjim satima na blagdan svetoga Franje Asiškoga. Posebno Stručno povjerenstvo, na čelu s dr. Žarkom Domljanom (uz njega, članovi su bili kipar Stipe Sikirica, dr. Petar Selem, mons. dr. Vlado Košić, u to doba zagrebački pomoćni, a danas sisački biskup, tajnik Sabora Josip Sesar i pisac ovih redaka), putem pozivnoga je  natječaja jednoglasno odlučilo o izboru najboljih spomen poprsja. Autor je Tuđmanova poprsja mladi kipar Nikola Vrljić (rođen 1980.), a Kuharićeva tek nešto stariji Tomislav Kršnjavi (rođen 1975.), unuk Ise Kršnjavoga (1845. - 1927.), poznatoga slikara, povjesničara umjetnosti, kontroverznog političara, društvenog reformatora i velikoga graditelja. Spomen poprsja izlivena su u Ljevaonici umjetnina Ujević, a svečano ih je otkrio predsjednik Sabora Luka Bebić 30. svibnja 2008. godine. Izvorno je to bio Dan državnosti, a danas se slavi kao Dan Hrvatskoga sabora. Bili su nazočni članovi obitelji Tuđman, tadašnji predsjednik VRH-a dr. Ivo Sanader, potpredsjednica Jadranka Kosor, predsjednik HBK te đakovački i srijemski biskup Marin Srakić, zagrebački nadbiskup,  kardinal Josip Bozanić i apostolski nuncij u RH Mario Roberto Cassari. Osobno, nažalost, toga dana nisam bio u Saboru, već u Americi, ali je tamo bila moja supruga Gordana. Priupitan od novinara što ga je najviše nadahnulo pri izradi Kuharićeva poprsja, kipar Kršnjavi je rekao: "Smiješak kardinala Kuharića, koji će dočekivati sve koji dođu u Sabor."

Nema nikakve dvojbe da je vijest kako ga velečasni Sudac želi vidjeti na oltaru naš dobri Kardinal u raju dočekao sa simpatijama i nevjericom, koje su korijeni u urođenoj mu skromnosti, ali i s osmijehom koji je nadahnuo kipara Kršnjavoga i koji u Saboru, već više od dvije godine, dočekuje počasne goste koji zavrijede da kroz južni, svečani ulaz, zakorače u zgradu koja simbolizira vjeru Hrvata u vlastitu slobodu, pravdu i državu. Kao spomen na ljekoviti mir, koji je prenosio na sve koji su ga poznavali i posjećivali, čak i u najtežim ratnim danima stradanja našega naroda (1991.-1995.), čitatelju na ogled nudim Uvodno slovo, koje sam četvrtoga listopada 2007. o Kardinalu održao u Saboru, te cjeloviti tekst saborske Odluke o postavljanju spomen poprsja. Siguran sam da ti dokumenti daju za pravo riječima koje je o "svetim (Kuharićevim) danima"  izrekao velečasni Sudac: "Ne mogu se zaboraviti i ostaju zapisani u povijesti, ali i u našim srcima, za svu vječnost oni sveti dani: priznanje hrvatske države, završetak Domovinskog rata, povratak naših branitelja, posjeti Svetoga Oca. Kroz sve te radosne događaje bio je protkan lik blagopokojnog nam kardinala Kuharića. Na tragovima Stepinca i Šepera svjedočki je zastupao svoju Crkvu i suživljen s narodom nije se bojao nikakvih sudišta i moćnih središta." Nerado čitatelju preporučujem vlastite tekstove, ali vas ovog puta molim: pročitajte moje slovo o budućem blaženiku i svecu. Nadam se da nećete požaliti što ste vrijeme uložili u čitanje:

Prije svega, želim s vama podijeliti uvjerenje kako nije važno tek izglasati odluku o postavljanju bisti Kuhariću i Tuđmanu u ovom Visokom domu – kojim često vladaju niske strasti - već je važnije osmisliti, osvijestiti i prihvatiti razloge koji našu odluku čine neupitnom: ljudski (moralno i humanistički), državotvorno i društveno. 
Počet ću digresijom. Moj prvi istup u ovom Visokom domu bio je također o uzoritom kardinalu Kuhariću: predložio sam amandman na državni proračun za 2004. godinu u kojem sam tražio da se predvidi 14.000.000 kuna za izgradnju "Planinske ceste uzoritog kardinala dr. Franje Kuharića" od Sošica do Svete Gore. Vlada je prihvatila amandman, Sabor ga je izglasao, ministar Šuker je osigurao novac, ali je novac negdje "zagubljen" i cesta nije izgrađena. Napravljeni su tek grubi radovi. Nadam se da će sljedeća Vlada i saborska većina omogućiti izgradnju te – za Hrvatsku i za uspomenu na kardinala Kuharića – vrlo važnu planinsku cestu.

 

Kardinal dr. Franjo Kuharić, blažene uspomene, zaslužuje spomen u ovom Visokom domu naprosto zato što je u svakom pogledu bio - uzorit čovjek! Za njega je britanski povjesničar Norman Stone jednom kazao da je na njega ostavio dubok dojam jer je bio "mudar, snošljiv, razuman i vrlo pametan čovjek". Dodao je i to da je Kuharić "predstavljao pozitivnu snagu jer je iskazivao sklonost razgovoru i kompromisu". 
Skromno bih dodao još neke vrline koje su krasile kardinala Kuharića, a koje profesor Norman Stone nije imao sreće uočiti: Kuharić je bio krajnje skroman, ali i izuzetno duhovit i blag čovjek. Bio je, usto, čovjek neustrašive snage volje, nepokolebljiva karaktera, neuništive vjere i duboke duhovnosti. Bilo bi, upravo zbog toga, za svakog od nas i sve nas korisno i poučno da nam takav, uzoriti čovjek, postane - uzorom!
U kratkom osvrtu na ličnost i djelo tog uzoritog čovjeka, ostavit ću po strani njegovo bogoslovno, teologijsko djelovanje, o kojem nisam pozvan suditi, i vašu ću pažnju usmjeriti prema svjetovnom i društvenom djelovanju uzoritog Kardinala. Iako je nezahvalno tražiti povijesne paralele, usuđujem se kazati da je po svom svjetovnom poslanju i djelovanju kardinal Kuharić bio sretnija verzija glasovitog engleskog pravnika, pisca, humanista i državnika Tome (Thomasa) Morea, mučenika kojeg je engleski kralj dao smaknuti, da bi ga Sveti Otac Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio svecem-zaštitnikom državnika i političara. Thomas More bio je osobni prijatelja Erazma Roterdamskog, jednog od najmudrijih i najhumanijih ljudi u povijesti. Kad kažem "sretnija verzija" Thomasa Morea, mislim na okolnost da je, za razliku od pisca "Utopije", Franjo Kuharić ostvario sve osobne i narodne, hrvatske snove i utopije: pad komunizma, povratak Hrvata u zajednicu slobodnih europskih naroda, ostvarenje hrvatske države i – ono što mu je bilo presudno važno - proglašenje Alojzija Stepinca blaženim. Ovdje ću navesti pet ključnih razloga koji opravdavaju našu odluku i koji Franju Kuharića stavljaju uz bok najvećih hrvatskih sinova.

 

Otvorena averzija dr. Franje Kuharića prema svakom obliku totalitarizma i ateizma lako se dade objasniti time što je vrlo rano iskusio sve oblike despotizma i barbarstva: monarhijsku velikosrpsku diktaturu, fašizam i komunizam. Osobno je postao sudionikom i svjedokom svih oblika komunističkog nasilja i represije nad vjernicima-laicima, svećenstvom i Crkvom kao institucijom od trenutka kad je 15. srpnja 1945. godine, pri njegovu zaređenju u zagrebačkoj katedrali, nadbiskup Alojzije Stepinac, danas blaženi, mladim svećenicima izrekao rečenicu: "Šaljem vas u krvavu kupelj". 
U trenutku kad je izgovarao te riječi, tadašnji je nadbiskup i te kako dobro poznavao golgotu hrvatskoga naroda i svećenstva uime nove crvene vjere koja je stigla s Istoka.

Križni put, ubojstva i progoni svećenstva, i sama kalvarija koje je bio sasvim svjestan Stepinac, označili su svečani trenutak inicijacije, ulaska Franje Kuharića u njegovu profesiju. Mjeseci i godine koje slijede donijele su mladome svećeniku dramatična i strašna iskustva, ali ne i iskušenja, jer je odmah na početku shvatio da ih položaj svećenstva u bezbožnom poretku pretpostavlja. Evo kako slikovito dr. Juraj Kolarić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, opisuje te prve godine službovanja našega junaka (službovao je nakratko kao kapelnik u župi Radoboj, te kao upravitelj župa u Rakovu Potoku i u Svetom Martinu pod Okićem):
"Nakon uhićenja zagrebačkog nadbiskupa A. Stepinca, život župnika Kuharića postao je prava lutrija. Samo slučajno izbjegao je 22. veljače 1947. organiziranom atentatu u Rakovom Potoku, a na ostavljenom komadu papira u svojoj demoliranoj sobi našao je poruku: 'Druže pope, makni se što prije, jer će te magla pojesti'. Nije se maknuo i nije ga magla pojela, ali je istu sudbinu skoro doživio 1948., kad je, hodočasteći sa svojim vjernicima pješice u Mariju Bistricu, u Jakovlju bio ponovo fizički napadnut i postao, kako u šali znade kazati, zvijezda! Napadači su ga izudarali štapovima, a posljedica toga napada bila je kvrga na čelu, koju je nazvao zvijezda. Sa zvijezdom na čelu probio se do Marije Bistrice, a njegovo hodočašće pretvorilo se u vedri hod hodočasnika, koji su napad shvatili kao malu pokoru."

Prihvaćajući svaku, pa i svaku osobnu, nevolju kao iskaz Božje volje, ali i kao čin iza kojeg uvijek stoji ovozemaljska zla savjest, mržnja i pohlepa, Kardinal sa zavidnim naracijskim darom ovako opisuje prilike u kojima je, iz nužde, morao prihvatiti starješinstvo nad trima župama, zbog kojeg se punih 18 godina svaki dan vozio tridesetak kilometara biciklom:

"Jedan je moj susjed župnik ubijen, dobio sam tu župu. Drugi je ranjen, pa sam dobio i tu župu."

Živog opisa načina ranjavanja župnika Galića ne bi se postidio bilo koji pisac kriminalističkih romana:

"Po bijelom su danu došli u njegovu kuhinju, u podne, na uskrsni ponedjeljak. Bili su s njim mama, sestra i dva župljanina. Pucao je s praga u njega, pogodio ga u trbuh. On se srušio. Gađao je zatim u glavu, ali je promašio. Taj je metak mami okrznuo nogu. Tamo se našao neki hrabar župljanin, koji je Galića prebacio u karlovačku bolnicu, gdje su ga operirali i ostao je živ. Onda sam dobio i tu župu. Samo sam na biciklu mogao do svih svojih župljana." (Danas, 22. veljače 1994.)

Naveo sam taj citat jer je paradigmatičan za pripovjedački stil Kardinalov, koji krasi izravnost, anegdotalnost, dramatičnost i odsutnost svake pretencioznosti, posebice znanstveničke. Ta napadna iskrenost, praćena smirenošću koja često krasi samo krajnje pobožne ljude, ali i stanovit fatalizam (koji je u doba ratnih tragedija na mnoge djelovao zbunjujuće) ključne su značajke pastoralnog nastupa dr. Kuharića, koje osvajaju gotovo sve njegove subesjednike i slušatelje. Kad mi je i osobno bilo teško zbog razaranja hrvatskih gradova, ili sukoba Hrvata i Muslimana u Bosni, u razgovoru s Kardinalom tražio sam uvide i spoznaje korijena zla kojeg nisam, vlastitom racionalnošću, mogao pojmiti. Nakon tragedija i divlje represije, koju je Crkvi i njemu osobno donio rani komunizam, već nakon pedesetih godina dolazi do svojevrsne legalizacije institucionalne represije. Isljednici Udbe dobivaju imena i prezimena, stvarna i konspirativna, te preko zloglasnih informativnih razgovora pokušavaju preplašiti, slomiti, ili barem omekšati dr. Franju Kuharića. Za njih je to bio sasvim uzaludan posao, jer je svoj šegrtski staž podnošenja pokore, sad već ljudski i profesionalno zreli svećenik, naučio od kardinala Stepinca, čije su suđenje i zatočeništvo postali obrascem svjedočenja vlastite vjere. Kao što je njegov veliki uzor, zbog odanosti rimskom biskupu i Crkvi, ali i zbog ljubavi prema vlastitom narodu i Bogu, bio spreman podnijeti svaku žrtvu (kazao je: "Optuženi zagrebački biskup zna za svoja uvjerenja ne samo trpjeti, nego i umrijeti."), tako je i sam bio spreman uime vjere prihvatiti svaku ljudsku sudbinu. Kad ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper s jeseni 1957. godine postavio za župnika u Samoboru i kad je pozvan na informativni razgovor u lokalnu Udbu, svom je isljedniku, po svjedočenju dr. Jurja Kolarića, na ciničnu tvrdnju i pitanje:

"Po vašoj vjeri, mi koji ne vjerujemo doći ćemo u pakao. Kako će tamo biti?", ovako odgovorio: "To ćete vi vidjeti, ali ja vam to ne želim. Mi smo dva svijeta: ja vjerujem u Boga, vi ne vjerujete; vi meni želite zlo, ja vama dobro! Tako se ne možemo susresti."

U tom se odgovoru lako prepoznaje snaga njegove vjere, ali se prepoznaje i implicitna poruka mitski lukavoga Zagorca upućena udbašu: ne gine vam pakao! Od trenutka kad je izabran za zagrebačkog nadbiskupa, pa sve do pada komunizma i rušenja Jugoslavije, dr. Franjo Kuharić bio je najugledniji, ali i najmudriji suputnik i kritičar vladajuće ideologije i poretka u sjeni, koji je svoju misiju vidio u strpljivome služenju svojoj Crkvi, vjeri i narodu, utemeljenom na Stepinčevu proročanstvu o nužnosti propasti komunizma i vlastitom proročanstvu iz 1956., koje je uputio svom partijašu Dragecu:

"Bogu se ti obrati, jer sve prolazi, i ova će država propasti."

Bilo kako bilo, sasvim je neprijeporno da je dolazak nove vjere (marksističke, boljševičke, staljinističke, komunističke) s Istoka u Hrvatsku doživljavao kao rezultat ostvarenja nekoga sotonskoga plana. Mene osobno, stoga, nije nimalo iznenadila njegova pomalo nadrealistička odluka da u jeku rata JNA i Srbije protiv Hrvatske, 26. listopada 1991., u samom Sotoninu stolištu, zgradi CK SKH, održi Svetu Misu, simbolički uvodeći tako u taj crveni hram Isusa Krista. 

 

Kao i sveti Toma More, ni kardinal Kuharić nije dopustio da se vjera i Crkva podrede tzv. višim političkim i stranačkim interesima i autoritetima. Služeći se razgovijetnim metaforičnim govorom, on u jednom intervjuu ovako odbacuje svaku mogućnost stranačke instrumentalizacije vjere i Crkve:

"Isus nije sklapao savez ni s jednom zemaljskom moći; ni s herodovcima, ni s farizejima, ni sa saducejima, ni sa zelotima, ni s rimskim imperijem. On je bio sloboda, istina, i on je govorio istinu svima. Zato ni Crkva ne stvara saveze ni sa strankama ni s režimima, ali u stvarnosti živi želeći svakome navijestiti evanđelje." (Danas, 22. veljače 1994.)

Godine koje su slijedile donijele su Franji Kuhariću razmjerno brz profesionalni napredak. Osnovni vrijednosni, doktrinarni i iskustveni stavovi kardinala dr. Franje Kuharića o komunizmu i demokraciji, o ratu i miru, o hrvatstvu i hrvatskoj državi, o socijalnoj pravdi, ljudskim i građanskim pravima, o povijesti i budućnosti i čitavom nizu drugih društvenih tema i dilema daju se lako naći u kronici njegovih znamenitih propovijedi na obljetnice smrti kardinala Stepinca u Katedrali. 
Četvrt stoljeća, počevši od 1970., svake godine (uz nekoliko iznimaka) 10. je veljače pred prepunom Katedralom držao programske propovijedi kojima je temeljni smisao bio očuvanje i učvršćenje vjere u Boga i Crkvu, dokazivanje nevinosti Božjega sluge Alojzija Stepinca, ali i problematiziranje složenih odnosa vjere - Crkve - vladajuće ideologije - poretka - države. Za kardinala Kuharića njegov je prethodnik bio uzor u svakom pogledu: njegova vjera, odanost jedinstvu Crkve, nepomirljivost s marksizmom, komunizmom i svakim materijalističkim pogledom na svijet, njegovo domoljublje, spremnost na žrtvu i sama žrtva bili su, i jesu, trajno nadahnuće dr. Franji Kuhariću. Bez obzira na to vidi li Alojzija Stepinca kao sveca i mučenika, borca za ljudska prava ili, naprosto, kao proroka, on je za njega uvijek mjerilo mudrosti, vjere i vjernosti. Za njega, osobno, i za većinu hrvatskih katoličkih svećenika kardinal Alojzije Stepinac bio je ono što sociolozi zovu role model (tj. uzor), ili, kao što sam Kuharić kaže:

"On je za Crkvu i narod ostao trajna duhovna i religiozna vrijednost koja nam je bila putokaz, poticaj na vjernost, primjer ustrajnosti u istini i moralnim opredjeljenjima!"

Kritička analiza intelektualnog diskursa, profesionalnog i javnog ponašanja, postupaka i gesta kardinala Kuharića u doba komunizma, njegova rušenja, stvaranja hrvatske države, svesrpske agresije, sukoba i rata u BiH, ali i razvoja demokracije i civilnog društva u Lijepoj našoj, pokazuje kako on nije puka kopija modela, nego ga u mnogočemu, pa i po omiljenosti u javnosti, često dostiže, pa i nadilazi. 

 

Svoj filozofski i pastoralni stav o prirodi i uzrocima rata, te o ratnoj etici i odgovornosti za zlo i zločin, najcjelovitije je izrazio trećega listopada 1993. u propovijedi na prvome hrvatskom vojnom hodočašću u Nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici:

"Ako niste željeli rat, ako vi ne osvajate tuđe, ako ne želite zarobiti druge, nego ste jednostavno stavljeni u poziciju da branite i svoj život i svoj dom, svoju domovinu, svoju slobodu - niste odgovorni. Odgovornost za rat snose oni pred Bogom i pred poviješću koji su ga htjeli i koji su ga započeli s osvajačkim namjerama. Ali kazao sam im (hrvatskim časnicima i dočasnicima, op. S. L.), obrana, iako je moralna dužnost i pravo, ona je također ograničena etičkim normama. I stoga se zna kad je vojnik u opasnosti i kad ima pravo braniti se, a također se zna kad čini nešto ili protiv razoružanog protivnika, ili protiv njegove imovine ili protiv dostojanstva, kad to nije obrana, nego osveta i mržnja (...) Među takve čine treba u prvome redu ubrojiti one kojima se na bilo koji način ili bilo kojim sredstvima sustavno uništava rod, narod ili narodna manjina, i to se mora najoštrije osuditi kao strašni zločin."

 

 

Od svih dramatičnih javnih istupa kardinala Kuharića proziv ratnih zala i zločina, najveći je svjetski odjek imao njegov "Apel za obustavu sukoba u Bosni i Hercegovini, osobito između Hrvata i Muslimana", koji je sredinom svibnja 1993. uputio hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i svjetskoj političkoj eliti i javnosti. U tom apelu, pisanom iz dubine njegove ranjene duše, zahtijeva obustavu neprijateljstva, tražeći otvaranje srdaca za pravedan mir - u ime ljudske savjesti, razuma, dječje budućnosti i Boga. Posebnu je molbu uputio potaknut televizijskim dokumentiranim filmom o zločinu u selu Ahmićima, Hrvatima u BiH:

"To molim i zaklinjem Hrvate uime Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga! Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim sredstvima priopćavanja. Hrvatska, sama žrtva nasilja i opterećena stotinama tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima je većina Muslimana, sada je i sama optuživana za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata u BiH. Vlada države Hrvatske o tom ima riječ. Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj život i svoje pravo, ali samo u granicama etičkih normi. Nikada nije dopušteno činiti zločin protiv tuđeg života, protiv tuđe imovine, protiv dostojanstva drugoga! Stoga mi osuđujemo svaki zločin, tko god ga učinio! Tko čini zločin, ratuje protiv samoga sebe i navlači Božje prokletstvo na samoga sebe!"

Taj dramatičan apel u zapadnoj je i hrvatskoj javnosti doživljen kao istup najveće građanske hrabrosti ali i osobite duhovne i političke vrijednosti, nakon kojeg su novinari, diplomati i političari kardinala Kuharića počeli shvaćati kao osobu kojoj se mora vjerovati na riječ. 
Recepcija apela u vodstvu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne bila je vrlo negativna, a urodila je skandaloznim javnim pismom koje su pisali lokalni fratri, a koje je potpisao mr. Mate Boban. To će bjesomučno pismo zasigurno ući u onu neslavnu povijest najprimitivnijeg odnosa svjetovnih prema crkvenim vlastima, od koje je, zapravo, i satkana povijest odnosa države i Crkve u komunizmu..

 

Odmah nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, u propovijedi od 10. veljače 1992. godine, ovako je progovorio o povijesnom smislu i epohalnoj važnosti stvaranja hrvatske države:

"Toliki ubijeni, toliki ranjeni i prognani iz razorenih gradova i spaljenih sela, sve je neizmjeriva patnja, ali uložena za slobodu, za pobjedu istine i pravde. Plod tih žrtava je međunarodno priznanje, nakon toliko stoljeća, slobodne, neovisne i suverene države Hrvatske. To je događaj kojemu mi još pravo ne uviđamo doseg. To priznanje znači da je hrvatski narod konačno priznat da postoji, da može govoriti u svoje ime, da više ne može biti predmet tuđih interesa i moći."

Što da se kaže na kraju? Nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić doživio je ostvarenje mnogih vlastitih i naših zajedničkih povijesnih snova: pad komunizma, stvaranje hrvatske države, ljudsku i crkvenu rehabilitaciju Alojzija Stepinca. I kao krunu svega: Papin dolazak u Zagreb i Hrvatsku i proglašenje Stepinca blaženim. Odlazeći na onaj svijet, mogao je mirno ponoviti misao apostola Pavla: 
       "Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao."
Zaključujući ovaj pomalo ovlašni, ali i – za mene osobno - povlašteni osvrt na život kardinala Kuharića, mogu zaključiti kako je on bio satkan od rijetke biološke i psihološke legure: iza prividne krhkosti tijela skrivala se nesalomljiva snaga volje, izrasla iz potpunog pouzdanja u Božju providnost i vlastitu ljubav prema Narodu i Crkvi kojima je pripadao, ali i iz čiste savjesti iza koje ne stoji bilo kakva zavist ili mržnja prema drugom - u vjerskom i svakom drugom pogledu. Donošenje odluke da spomen na tog i takvog čovjeka za sva vremena postavimo u naš Visoki dom odajemo čast njemu i vremenu u kojem je živio, volio, mislio, hranio tuđa srca i patio. Tom odlukom činimo i veliku uslugu budućim zastupnicima, gostima i namjernicima: kad zastanu pred spomen bistom uzoritoga kardinala Kuharića možda će shvatiti kako moraju težiti borbi za ideale, vrijednosti i moralna načela za koje je i on živio.

U povodu 15. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, mi, zastupnice i zastupnici petoga saziva Hrvatskoga sabora, odlučili smo da se na prikladnim i počasnim mjestima - o kojima odluku treba donijeti posebno stručno povjerenstvo, sastavljeno od arhitekata, povjesničara umjetnosti i kipara - postave biste ili kipovi koje bi sve buduće generacije zastupnika, goste Sabora i druge saborske posjetitelje podsjećale na naše posthumno odavanje priznanja:
 
Prvo: dr. Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku RH: za njegov velik i neupitni doprinos uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao slobodne, neovisne i demokratske države;

Drugo: uzoritom kardinalu, dr. Franji Kuhariću, za velike zasluge za međunarodno priznanje RH i za dosljedno zalaganje za zaštitu ljudskih prava i primjenu najviših moralnih načela tijekom teških dana i godina rata, okupacije i borbe za oslobođenje naše zemlje te za odlučnu osudu svakog i svih zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.