Moj prijatelj, najplodniji američki znanstveni pisac hrvatskoga podrijetla, sociolog i klinički psiholog prof. dr. Stjepan Meštrović (unuk je Ivana Meštrovića, sin Tvrtkov), veliki stručnjak za ratne traume, nedavno mi je poslao elektroničko pismo iz kojeg sam naučio nekoliko novih činjenica u odnosu na ljudsku cijenu Domovinskog rata i svih drugih ratova. Piše mi o duševnoj patnji i stradanju suvremenih ratnika, ali i o velikim povijesnim zabludama psihijatrije u tretiranju tih patnji.
Freud kao svjedok
Prvo, tvrdi da je postotak PTSP-a među novom generacijom američkih vojnika u Iraku oko 40 posto (nakon Vijetnamskoga rata bio je 12 %, a nakon Korejskoga 6 %), te da je post-traumatski stresni poremećaj "najveća tiha epidemija" američkoga društva (usporedbe radi: Srbi uopće ne priznaju PTSP ni kao dijagnozu, ni kao patnju vrijednu društvene pažnje i profesionalne pomoći). Drugo, smatra kako su načela i pravila suvremenog progona ratnih zločinaca u Americi - prema kojima se više kažnjavaju obični vojnici, nego najviši vojni zapovjednici - potencijalni izvor "naknadnog" PTSP-a za američke ratne veterane. S druge strane, piše mi, strah hrvatskih ratnika od mogućeg progona tužiteljstva Haaškoga suda prenosi se, nakon prestanka njegova rada, na hrvatsko pravosuđe i nema krajnji rok. I treće, profesor Meštrović me poučio (to doista nisam znao) da je Freud osobno bio stručni svjedok na procesima optuženih za ratne zločine u Prvome svjetskome ratu. Piše mi da se Freud zalagao protiv uobičajene prakse primjene elektrošokova na ratnim veteranima koji su patili od onoga što se tada u psihijatriji nazivalo "ratna neuroza" ("granatni šok" - shell shock ili "ratni zamor" – combat fatigue), a danas se naziva PTSP-om. Naknadno sam pročitao taj fascinantni Freudov esej protiv elektrošokova u liječenju "prolupalih ratnika". Dakle, nakon Prvoga svjetskoga rata, ono što osobno nazivam sindromom izgubljenih i ranjenih duša (SIRD), psihijatri su "liječili" elektrošokovima. Netko će kazati: nevjerojatno. Danas taj "mentalni poremećaj" (PTSP) psihijatri "liječe" kemijskim supstancama – lijekovima koji navodno na bolje mijenjaju ljudska raspoloženja i potiskuju sablasna sjećanja ratnika na ratne slike, patnje, stradanja, pa i zla – koja su sami činili, ili su ih neprijateljski vojnici njima činili.
"Zagubljeni" u sjećanjima
Je li to ispravan i najbolji pristup rješavanju problema SIRD-a?
Da bih odgovorio na to pitanje citirat ću misli jednog od najboljih živućih hrvatskih pjesnika i samozatajnoga hrvatskoga ratnika (dragovoljca) Tomislava Bajsića o dominantnom osjećaju svih, ili barem većine, bivših ratnika: "Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni." Izgubljene, ili ranjene duše ratnika ostaju "zagubljene" na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i zarobljene traumatičnim sjećanjem na ubijene i ranjene neprijatelje. One – te izgubljene i ranjene duše - ponekad danju prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vraćaju vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja,ili opasne agresije – češće prema sebi (pema podacima MORH-a od 1991. do 2007. samoubojstvo je počinilo 1870 branitelja!, ali dovoljno često i prema najbližima. Da je put s ratišta do obiteljskoga i ljudskoga spokoja i sklada dug i mukotrpan, i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju prijeći, znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.
Upravo zbog toga mislim da bi "nova paradigma" koju bismo mogli inicirati mogla biti paradigma i praksa liječenja, ili iscjeljenja, ranjenih ili izgubljenih ljudskih duša bivših ratnika koju je razvio američki klinički psiholog Edward Tick. Nažalost, nijedna od njegove tri knjige nije prevedena na hrvatski jezik: "The Practice od Dream Healing: Bringing Anciant Greek Mysteries into Modern Medicine", "Sacred Mountain: Encounters with the Viet Nam Beast" i "War and the Soul: Healing Our Nations Veterans from Post Traumatic Stress Disorder".
Zastrašujuće brojke
Pokušavajući pomoći bivšim ratnicima izgubljenih ili ranjenih duša, on je istraživao i putovao svijetom da bi spoznao kako su se različite kulture, religije i prakse liječenja i iscjeljenja odnosila prema onome što se danas naziva PTSP-om. Došao je do spoznaje do koje je kod nas došao moj sveučilišni kolega prof. dr. Miro Jakovljević. Surađujući s velečasnim Zlatkom Sudcem, koji ratnicima ranjenih duša za okrjepu nudi vjeru u iskupljenje grijeha i spasenje – kroz katarzično suočenje s izvorima njihovih trauma - Miro je na kraju shvatio da psihijatrija i farmakologija ne mogu iscijeliti ranjene duše.
Duboke predrasude i nerazumijevanja, koji mnogi hrvatski "ljevičari" (ne vidim ničega istinski lijevog, slobodarskog i liberalnog u, primjerice, zapjenjenim istupima militantnog ateista Denisa Kuljiša, a još i manje u staljinističkom nasrtaju ojađenog satiričara Ante Tomića na fantomske "desničare" koje – sve i bez iznimke - smatra ograničenim, neduhovitim i emocionalno poremećenim), ali i pripadnici klera imaju prema Zlatku Sudcu izviru iz pomanjkanja iskustva u suočenju i razgovoru s bivšim ratnicima – izgubljenih i ranjenih duša. On im pokušava pomoći, a oni njihova samoubojstva i prerane smrti (vojni časnik koji je zadužen za njihov svečani ispraćaj uvjerava me da je zastrašujući broj bivših ratnika koji umiru u dobi od 35 do 50 godina) promatraju kao dosadne statističke činjenice. Zbog svega toga, pravi je trenutak da se kritički razgovara o medikalizaciji i psihijatrizaciji ratnih trauma. Možda je rješenje na drugoj strani?
|
