Iz eseja "Govore vjerujem u Boga a slijede Sotonu!"
Mnogi Hrvati, čak i oni koji su slovili za velike domoljube, rezignirani su, ne žele ići na izbore, niti ih više zanimaju politika i društveni rad. Apatični su, nezadovoljni, i sve glasnije govore: "Bolje da nismo ni stvorili Hrvatsku državu, jer kakva je ona danas? Ona je ne samo razočaranje, nego nam takva država i ne treba, za nju nećemo više ni prstom maknuti." Takvo je stanje u jednoj rečenici rezimirao velečasni Zlatko Sudac, u jednoj od propovijedi na svom portalu: "Ispada da je više Hrvata izgubilo Jugoslaviju nego što je Hrvata dobilo Hrvatsku."
Antiteza hrvatstvu
Duhovno stanje nacije pokazuje da je hrvatski narod ponovno ušao u krizno razdoblje, koje je sjajno opisao A. G. Matoš rečenicom: "Opet je Hrvat teško biti." Medijskim prostorom i društvenom scenom dominiraju rušitelji i propagatori mržnje protiv svega što je hrvatsko i domoljubno. Svaki dan sam sve više uvjeren da Hrvatskom vlada peta antihrvatska kolona koja ne samo što ne voli hrvatski narod i Hrvatsku, nego ju sjajno oslikava čuveni stih ruskoga pjesnika Ljermontova: "Kako je slatko mrziti otadžbinu i žurno čekati propast njenu." Ne smijemo dozvoliti da se sruši ono veliko što je hrvatski narod u Domovinskom ratu stvorio, da se potpuno obezvrijedi Domovinski rat i da se, kao alternativa, propagira i realizira povratak na titoizam kao antitezu hrvatstvu i hrvatskoj državi. Dakle, upravo zbog toga što je Hrvatska teško bolesna, što je u teškoćama, svi Hrvati i domoljubi koji iskreno ljube domovinu, bez obzira gdje žive, moraju više nego ikada postupiti po načelu koje je formulirao John Kennedy : "Ne pitaj se što domovina može učiniti za tebe, nego se pitaj što ti možeš učiniti za domovinu." Hrvatski narod u cjelini odgovoran je za svoju budućnost i tu odgovornost ne može prenijeti ni na nikoga, ni na gospodare svijeta, ni na hrvatske elite, ni na hrvatske političke stranke koje su, u stvari, više "briselske" nego hrvatske, jer im je glavni sadržaj provođenje interesa stranih gospodara u Hrvatskoj a ne obrana i ostvarivanje hrvatskih nacionalnih interesa u Bruxellesu i drugim centrima svjetske moći. Nije u Hrvatskoj najveći problem gospodarska kriza, ni zaduženost države i građana, ni vladavina stranoga kapitala. Sve krize posljedica su moralne krize, gubljenja nacionalnog i vjerskog identiteta, rušenja temeljnih vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država. Slabljenje nacionalnih emocija i nacionalnog identiteta ide paralelno i sa slabljenjem katoličkog identiteta kao bitnoga dijela hrvatskog nacionalnog identiteta, jer, na žalost, brojni formalni katolici i političari postupaju po načelu: "Ako su zahtjevi Europske unije u suprotnosti s bitnim načelima katoličke vjere, mi ćemo, bez obzira što smo katolici, postupati suprotno katoličkim načelima."
Narod pamti!
Postajemo ne samo slabi Hrvati, nego i slabi katolici. Čak se može postaviti i pitanje koliko smo mi Hrvati još uvijek katolički narod, a koliko smo sve više formalni katolici, katolici samo na riječima a ne po načinu života. Mnogi kažu da vjeruju u Boga, nose veliki križ oko vrata, idu u crkvu, slave Božić i Uskrs, ispovijedaju se, čak se ponekad i mole, ali sve im to ne smeta da se u vlastitom životu ponašaju ne samo kao pogani, nego kao Sotona: kradu, varaju, lažu, otimaju, kleveću, mrze, pa čak i ubijaju. Jesmo li katolici samo u nedjelju, ili za Uskrs i Božić, a u svakodnevnom životu kažemo Bogu: "Pusti nas na miru, Ti nam Bože ne trebaš."? Jesu li mnogi katolici ubili Boga u sebi? Kad nam se čini da je zlo nezaustavljivo, da nema pravde i da trijumfira nepravda, često se pitamo kako je Bog mogao dopustiti da se sve to događa, zašto je Bog stvorio tako užasan i zločinački svijet. Pri tom se zaboravlja temeljno kršćansko načelo da je Bog stvorio slobodnoga čovjeka, da mu je dao slobodu i ljubav kako bi mogao prihvatiti Božju ljubav, ali i da svaki čovjek, upravo zato što je slobodan, može izabrati ne samo ljubav i dobrotu, nego i mržnju i zlo. Dakle, zlo koje se širi posljedica je duhovnoga stanja hrvatske nacije. Posebno je opasno kako se mlade generacije odgajaju, bolje rečeno, ne odgajaju, nego se prepuštaju vladavini zla i nemorala. Što nam je činiti? Prije svega, ne smijemo dozvoliti da se naša prošlost i naša vjera, koje čine bit našega nacionalnog identiteta, krivotvore ili izbrišu jer ako narod izgubi povijesno pamćenje onda nestaje kao narod. Mi našu hrvatsku budućnost možemo izgraditi samo ponirući dublje u smisao prošloga, u obrani naših korijena i identiteta jer bez toga ne možemo otkriti smisao naše budućnosti. Pamćenje čini čovjeka zdravim i normalnim čovjekom. Jedna od definicija ludosti jest gubljenje pamćenja. Zato lud čovjek ne može svjedočiti na sudu jer je izgubio kontinuitet sa samim sobom, izgubio je sebe kao čovjeka. Tako je i s narodom koji izgubi svoje povijesno pamćenje, ili dopusti da mu se krivotvorinama laž nametne kao istina. Hrvatima je potrebna tvrda vjera koja će obnoviti duhovnost, moralnost, ljubav, poštenje, vjeru u smisao života. Znači, potrebno je riješiti moralnu krizu i obnoviti i učvrstiti hrvatski i katolički nacionalni identitet i sustav vrijednosti utemeljen na Deset zapovijedi Božjih. Tek tako stvorit će se uvjeti za rješavanje svih drugih kriza.
|
