Iz izlaganja "Zašto su potrebne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini?" održanoga na znanstvenom skupu "Hrvati u Bosni i Hercegovini danas", Banja Luka, ožujak 2011.
Već dvadesetak godina najveće neslaganje i lutanje hrvatske nacionalne politike, najveće podjele i sukobi, vezani su za Bosnu i Hercegovinu, za odnos prema Hrvatima u BiH, na odnose sa Srbima i Bošnjacima Muslimanima. Nikad u hrvatskoj politici nije postignuta suglasnost o strategiji, ustvari, nikada je nije ni bilo, nego su postojale sukobljene strategije koje su se međusobno potirale i gubile snagu i mogućnost djelovanja. U ovo novo vrijeme, prvi put nakon velike krize, nakon izbora u Bosni i Hercegovini i velikih teškoća u konstituiranju vlasti, nakon što je hrvatski narod došao u još teži položaj, postignuta je suglasnost u hrvatskoj državnoj politici u odnosu na BiH.
Tri politike trojice predsjednika
Te različite politike Hrvatske na neki su način vezane uz tri hrvatska predsjednika: Franju Tuđmana, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića. O suprotstavljenim politikama Franje Tuđmana i Stjepana Mesića napisao sam mnogo članaka i nekoliko knjiga, te nema potrebe ponavljati bitne karakteristike tih politika. Zatonešto više o politici trećega hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića, koji je u godinu dana svoga mandata bio više puta u Bosni i Hercegovini nego njegova dva prethodnika u dvadeset godina. U svojoj je politici Ivo Josipović lutao, ali je bez sumnje pokazao želju da se suoči s problemima i da ih pokuša riješiti. Njegova politika nailazi i na podršku i na velike kritike. Mnogi u njegovim inicijativama vide povijesni zaokret, podržavaju ih i od njih puno očekuju. I on sam je uvjeren da svojim inicijativama mijenja povijest i sve stavlja na svoje mjesto. Navest ću te najvažnije inicijative: govor žaljenja i isprike u Bosansko-hercegovačkom parlamentu; poklon žrtvama svih strana u Ahmićima (muslimanskim žrtvama), u Križančevu Selu (hrvatskim žrtvama), u Sijekovcu (srpskim žrtvama) i u Teznom i Bleiburgu (kako sam kaže, žrtvama antifašizma); posjet Republici Srpskoj i svečana večera u Dodikovim dvorima uz prijateljsko muziciranje na glasoviru; zajednički posjet Ive Josipovića i Milorada Dodika Slavonskome Brodu; prijateljevanje s Borisom Tadićem i inicijativa da Hrvatska i Srbija uzajamno povuku tužbe za genocid; osuda koncerta za Gotovinu i hrvatske generale.
Četiri Josipovićeve strategije
Prvo, može se konstatirati da su ambicije predsjednika Josipovića velike, da je on uvjeren kako će postati ( da je već postao) povijesna ličnost koja ima snage utvrditi istinu o hrvatskoj prošlosti, o raspadu Jugoslavije, ratovima i stvaranju novih država, a posebno Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Drugo, prihvaća hrvatsku krivnju i za ono za što Hrvatska nije kriva, prihvaća podjelu krivnje kako bi otvorio prostor za novu suradnju u regiji, odnosno, na području bivše Jugoslavije. On je svjestan da međunarodna zajednica podržava takvu politiku. Zato je spreman povući tužbu protiv Srbije i na taj način prihvatiti krivotvorinu da se radilo o građanskome ratu, etničkom sukobu s podijeljenom krivnjom, a ne o velikosrpskoj agresiji i zločinu. Osim toga, on prihvaća Tadićevu tezu da krivnju za prošlost treba prebaciti ne samo na Miloševića, nego i na Tuđmana, kojih više nema, kako bi njih dvojica kao, navodno, proeuropski i demokratski političari, otvorili prostor za novo zajedništvo. Treće, Josipović u Sarajevu optužuje hrvatsku politiku 90-ih godina za zločine koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini. U tome je toliko pretjerao da je čak i Sulejman Tihić smatrao svojom obvezom da kaže kako bi bez Hrvatske i njezine pomoći u BiH bilo mnogo gore. Četvrto, Josipović nema isti načelni odnos prema svim zločinima. Minimalizira i brani komunističke zločine i podržava svoga prethodnika Stjepana Mesića u sprječavanju krivičnoga gonjenja komunističkih zločina. Prilikom posjeta Teznom i Bleiburgu nije govorio o komunističkim zločinima, o masovnim likvidacijama, nego je govorio o tragediji, čime je na neki način amnestirao komunističke zločine. Vodio je sa sobom i ljude koji su očito iskoristili priliku da dobiju prostor da nadoliju ulje na vatru i optuže komemoraciju na Bleiburgu za pokušaje obnove ustaštva. Posebno su problematične njegove izjave da je njegovim posjetom, što se tiče hrvatske politike, prestao Drugi svjetski rat, da se time zatvara jedan dio hrvatske povijesti i da se sada možemo prepustiti budućnosti.
Hrvatske žrtve iz Bosanske Posavine
Smatram da je legalizacija i legitimiranje Republike Srpske opasno, ukoliko se ne utvrdi istina o velikoj žrtvi Hrvata Posavljaka i ukoliko se ne riješe sve nepravde prema Hrvatima iz Bosanske Posavine, ne samo na razini obećanja. Jer, Hrvati iz Bosanske Posavine, uz Hrvate iz Vukovara, najveće su hrvatske žrtve. Što se tiče Posavljaka, mnogi smatraju da su oni žrtve izdaje hrvatske politike koja se ne mijenja, koja i danas "trguje" na štetu njihovih vitalnih interesa. Prije nekoliko mjeseci Jerko Zovak, pripadnik čuvene 108. brigade koja se borila u Bosanskoj Posavini izdao je knjigu, monografiju "Rat u Bosanskoj Posavini". U toj se knjizi nalaze mnogi dokumenti i podaci koji otkrivaju istinu o izdajničkoj hrvatskoj politici u kojoj su žrtvovani Hrvati iz Bosanske Posavine. Ta je knjiga satisfakcija, moralno važna za Hrvate iz Bosanske Posavine, jer u njoj je general Petar Stipetić priznao da je u službenom izvješću o uzrocima gubitka Bosanske Posavine lažno optužio da je kriva samovolja zapovjedništva 108. i 3A brigade Hrvatske vojske i 101. brigade HVO-a. General Stipetić prihvaća argumente autora knjige, koji utvrđuje da je za gubitak Bosanske Posavine kriva hrvatska državna politika. Strašne su činjenice o sudbini Hrvata iz Bosanske Posavine. Kako piše Jerko Zovak: "Preko dvjesto tisuća ljudi ostalo je bez doma ali i bez domovine. Domovine koja bi im izgubljeni dom i 'svjetliju budućnost' osigurala stalnom i učinkovitom skrbi." Zovak navodi da je oko dvije tisuće Posavljaka izgubilo život a da je pet puta više ranjeno i, konstatira, "sve to uzalud". Zato se s pravom postavlja pitanje: je li Josipovićeva politika krupan doprinos legalizaciji Republike Srpske i novoj izdaji Posavljaka? Ni drugi hrvatski političari ne nude alternativnu politiku, nego podržavaju Josipovića i prihvaćaju reviziju povijesti na štetu hrvatskoga naroda. Legaliziranje Republike Srpske, odnosno, cementiranjem postojeća dva entiteta stvara se nova "Huda Jama" u koju će Hrvati, simbolično, biti živi zakopani, to je projekt gašenja Hrvata kao suvremenog političkog naroda u Bosni i Hercegovini. Istodobno se smanjuju prava glasa Hrvata i prihvaća se trgovina s Amerikancima i Rusima na štetu Hrvata iz BiH. Zbog svega toga, nije slučajno što se sjajno dokumentirana knjiga koju je napisao Jerko Zovak prešućuje - u njoj je obilje podataka o junaštvu i žrtvama Hrvata iz Bosanske Posavine, koji optužuju ne samo bivšu nego i sadašnju hrvatsku politiku za izdaju interesa Hrvata iz Bosanske Posavine, za olako trgovanje njihovom sudbinom radi postizanja određenih koristi za vladajuće hrvatske elite, bivše i sadašnje. Piše o tome Zovak: "Budući da u bosanskohercegovačkom ratu nije pobijedilo dobro nego zlo, budući zlo ima rušilački a ne graditeljski nagon, ni Bosni i Hercegovini se ne piše dobro ako se ne porazi zlo." |
