Nije me bilo u Gradu dva tjedna pa su me iznenadili nevjerojatni pomaci u radovima na Domu zdravlja i Solskoj bazi. U ta dva tjedna debelo su potegnuli i radili puno radno vrijeme, čak dva do tri dana. Mora se priznati, savršena organizacija. Samo tako, dečki, nastavite pa bismo mogli do Božića i finut. Za to vrijeme, Japanci nerviraju cijeli pošteni radni svijet. U ista dva tjedna popravili su i uredili željezničku prugu dužine tristo kilometara potpuno devastiranu tsunamijem i potresima. Što je najgore, uopće ne drže da je to bilo posebno brzo, nego točno u predviđenu roku. Srećom, daleko je Japan pa je vjerojatnost da će se baš oni javiti na naše natječaje gotovo zanemariva. I zato, ništa ne brinite. Još ćete dugo moći dobivati natječaje bez poštivanja roka, bez organizacije posla, bez penala, nego po starom dobrom običaju - pošalješ dva radnika na jedno gradilište, dva na drugo, rasporediš nekoliko bagera po istima, a sve ostale pošalješ na treće gradilište gdje kapa gotovina. Začas kreneš s obračunom u kojem cijeli posao poskupljuje za najmanje trideset posto zbog nepredviđenih okolnosti, povećanja obima posla i rasta cijena. Tako je to u maloj zemlji Hrvatskoj u kojoj je još uvijek najpopularnija ona 'Ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi.'

U Zagrebu se dogodilo ono što je prije bila privilegija nekih drugih, tuđih gradova i krajeva. Taksi je postao povoljnim prijevoznim sredstvom. Vožnju sa zagrebačkog Gornjeg grada do Prisavlja novom taksi koncesionaru platila sam 40 kuna. Istu tu udaljenost stari koncesionar naplatio bi oko 70 kuna. Start je 15 kuna, u što su uključena prva dva kilometra, dok se svaka daljnja dva kilometra naplaćuju pet kuna. Pritom vas vozač pristojno pozdravi i izađe iz taksija kako bi vam otvorio vrata, što je, vjerujte, iznenađujuće ugodna promjena. Manje gradske ture, primjerice, od Kvaternikova trga do Zrinjevca, ne koštaju više od 25 kuna. Tako je sada, hvala Bogu, u Zagrebu. Zašto? Jer je stigla konkurencija. Po tim novim zagrebačkim cijenama, kad bismo ih primijenili u Gradu, vožnju od Pila do Mokošice platili bismo 40 kuna. Ako pokušate sa sadašnjim koncesionarom, platit ćete između 100 i 120 kuna. Zato je posve logično što nam naši taksisti prijete blokadom Grada. Jer su ljuti i nezadovoljni tretmanom istog koji ne iskazuje dovoljno poštovanja prema teškom radu, posebno na stajalištima gdje, ruku na srce, provode najviše vremena u laganoj razbibrizi. Nezadovoljni i gotovo. Pa traže manje koncesija, jer ako ih bude više, imat će manje tura i manje novaca. Logičan zahtjev. Ali ni to nije sve, traže i da im Grad otpiše dugove te poveća broj mjesta na stajalištima. Čemu onda radiotaksi? Što se otpisa dugova tiče, tu im sitnicu stvarno treba ispuniti jer nije pošteno da oni moraju plaćati koncesije, prireze i druge obaveze prema Gradu u kojem žive i dobivaju tu istu koncesiju. Upravo obratno. Grad bi trebao plaćati njima iz zahvalnosti što postoje i što nas voze i voze i voze...

Situacija s golfom opet se zakuhala. Bilo je mirno sve dok nije uspješno završen Jadrin posjet Izraelu. Golferi su u međuvremenu ozbiljno shvatili primjedbe i promijenili sve što je tražila Županija. Pa su pomislili da se investicija dobro razvija. Ministar Milošević koji je zadužen za investicije davao je podršku projektu, kao i ostalim investiranjima u Hrvatsku. Kad odjednom, opet po starom. Županija je vlastite smjernice počela slobodno tumačiti pa Grad s velikim G više nije Grad nego cijelo administrativno područje. Milošević se ne javlja na telefon, ali počinje intenzivno političko 'dogovaranje'. Meni se čini da tu više ni politika nema pojma kako i što napraviti. Htjeli bi oni investicije, ali više od investicija, hoće dobiti izbore. U tom smislu puno je nervoze pa se mišljenje mijenja svaki dan, ovisno o tome tko je zadnji bio na razgovoru sa šeficom. Teška su vremena. Je li bolje sada krenuti ili je bolje stati, pitanje je sad. Jasnu odluku i pravila igre ionako nitko nije u stanju ni donijeti, a pogotovo provesti. Valjda mi je zato jedan Vladin dužnosnik rekao: 'Čuj, nekako u Hrvatskoj ne vole golf pa nije pametno baš pred izbore u to se upetljavati'. Ma, jasno da nije pametno. Fućkaš investicije. Jer kad bi Vlada htjela počistiti smeće, otjerati korupciju i sanirati štetu Sanaderove samovolje, mogla bi jednostavno i lako ukinuti taj blesavi Zakon o golfu i poslati ga u ropotarnicu povijesti. Što se tiče ulagača na Srđ, ako se pilana nastavi, može mirno ograditi svoj teren i staviti natpis 'Srđ je moj' pa u miru vidjeti što će sa svojim zemljištem. Jer zemlja ne traži jesti. Ili prodati nekom drugom da se batrga s našim običajima po kojima planove malo čitamo ovako, a malo onako. Naši su, možemo ih tumačiti kako nas volja. I kome je to uopće palo napamet da Hrvatskoj trebaju investicije i, nedajbože, nova zapošljavanja? Eto vas.