Tijekom dvadesetak godina kako se više-manje aktivno i manje-više uspješno bavim politikom (otkako sam shvatio onu već ofucanu da se ona bavi vama ako se vi ne bavite njom, barem u Lijepoj našoj) sudjelovao sam na priličnom broju sabora, kongresa, skupština i sličnih zborovanja koje stranke organiziraju u pravilnim razmacima da bi izabrale rukovodstvo, zacrtale planove, odlučilo se o programima, projektima i poručile nešto urbi et orbi. Bez izuzetka, sva su se ta događanja koncentrirala oko toga da se biranim riječima oda priznanje velikim vođama, povijesnim figurama i da se digne ruka u zrak za unaprijed određene šefove i nerazgovjetne, izuzetno pametne, pamflete i knjižice, koje ionako nitko nije ni pročitao jer, zaboga, dolaze od velikog vođe pa što se tu onda ima čitati. Bio sam čak na jednom takvom skupu na kojem je veliki vođa izjavio kako je ta stranka koja se okupila dala četiri velike osobe – jednu gospođu, jednog bradatog gospodina, jednu malo mlađu gospođu i njega – govornika i trenutačnog velikog vođe. Tu mi se zgadilo. I još uvijek mi se gadi.

Jučer sam bio sudionikom jednog drugačijeg sabora – sabora Hrvatskih laburista – stranke rada. Po prvi puta nisam dobio ni kavicu ni sendvič, ni zastavicu, ni neki drugi poklon. Po prvi puta smo svi zajedno pod pauzom stajali pred vratima – i predsjednik stranke i potpredsjednici i svi kandidati i svi gosti i svi delegati. Po prvi puta predsjednik stranke nije bio okružen svitom i nije imao najskuplje odijelo. Po prvi puta.

Pričali smo o tome što se do sada dogodilo i što smo do sada uradili. Nismo pričali o tome kako nas je veliki vođa sjajno vodio i kako su drugi slijedili njegov svijetli primjer. Svijetlih primjera na tom je saboru bilo barem stotinjak. I svi su došli o svom trošku, a oni koji su se kandidirali i koji su izabrani izabrali su se za dodatni trošak i za dodatni posao. I to sasvim dobro znaju i na to pristaju.

Pričali smo i o programu i o budućim projektima. Program nije izradilo vijeće mudraca, niti vođa i njegova ekipa. Program je izradilo pedesetak članova koji su, po definiciji onog velikog čovjeka naprijed spomenutog – goljo do golje. Nitko nema niti milijun eura. niti je išao na doškolovanje u Ameriku. A program su napravili dobro i znaju što s njim hoće, pa ga i zovu našim programom, ne šefovim programom.

Birali smo sve živo u rukovodstvu stranke i za sve imali više kandidata od mjesta za koje smo ih birali. Bio sam do jučer potpredsjednikom laburista, ali ogromnu većinu tih ljudi jednostavno ne poznam. Niti su oni imali novaca (a ni potrebe) da hodočaste na razgovora i po dozvolu da se mogu kandidirati, niti je meni palo na pamet da bih trebao vidjeti koji se to ljudi kandidiraju. Ako su ih kandidirali oni s kojima svakog dana rade, sasvim sigurno znaju zašto su to uradili. Utvrdili smo postupak izbora koji jamči otvorenost i jednaku šansu svima. I produžili izbore do devet uvečer. Neka. Svi smo se izmučili (posebno hvala izbornoj komisiji kojom sam predsjedao), možda drugi puta utvrdimo neki jednostavniji sustav, ali smo i ovog puta pokazali da možemo provesti ono što smo zacrtali. Da li smo izabrani najbolje, vidjet će se. Ali da je još barem jednak broj dobrih, boljih i najboljih ostao neizabran, sasvim je sigurno. Pa je najveća vrijednost stranke upravo u tome – znamo da možemo jer znamo što hoćemo. A znamo i kako to hoćemo. Kod laburista ljudi čine stranku, ali ne čini ju jedan čovjek, niti elita odabranih. Zato nam nitko ništa ne može i zato smo najbolji.