I tako je gradonačelnikov performans zasjenio izuzetan doživljaj koji smo prošlu subotu imali u dvorani Visia. Prijenos Verdijevog Trubadura izravno iz Meta bio je neponovljiv i veličanstven doživljaj. Hvala svima onima koji su to omogućili, hvala im u ime svih ljubitelja opere i onih koji će to tek postati. Među njima i autoru ove čuvene rečenice, Siriščeviću. Tako je to s kulturom i umjetnošću, dugo se ništa ne događa, sve je umrtvljeno i dosadno, ali kad se dogodi i ako se dogodi, onda je božanstveno. Hvala Bogu, ovo je grad koji čak i češće od drugih pamti i doživljava veličanstvene kulturne događaje. Ima li nerada, uhljebljenja i ispodprosječnosti u kulturnim institucijama? Ima, čini mi se, ponekad i više nego u drugim proračunskim institucijama. Možda zato što upravo od njih očekujemo više kreativnosti, više senzibiliteta, poticaja i interakcije. Ali budimo realni, upravo je kultura više od drugih odraz i slika društva u kojem živimo. Klasična socijalistička administrativna uhljebljenja u kulturi koja su još uvijek i jedini način na koji kultura preživljava, više nego igdje proždire i ubija kreativce stvarajući od njih 'ćate' koji moraju naučiti poslušnost politici koja ih hrani. Zato ih nemilosrdno troše na pisanje stotine besmislenih zahtjeva i obrazloženja raznoraznim pročelnicima, načelnicima, dogradonačelnicima, gradonačelnicima i ministrima. Istim onima koji, uz rijetke iznimke, ulaganje u izuzetnu izložbu, u glazbeni ili scenski krešendo izjednačuju s pisanjem zahtjeva za nabavku guzotara. Može li bolje? Itekako može. Za početak, onima koji imaju znanje, volju, stručnost i kreativnost treba priznati kako su dobro radili i pomoći im da budu još bolji. Pomoći im, znači, financijski ih pratiti. Onima koji nisu, jasno reći i postaviti pravila igre. Može li ili ne može samovoljni pojedinac odbiti Rachlinu i prijateljima dati na korištenje klavir u vlasništvu Grada, pitanje je dobre organizacije, jasnih pravila igre koja se moraju poštivati ili snositi posljedice. To što je operu Trubadur slušao samo jedan član Gradskog orkestra, posve je druga tema. Hoće li muzej u koji je uloženo puno proračunskog novca raditi zimi, pitanje je koje je odavno trebala riješiti pročelnica kulture. Niti su svi isti, niti svi zaslužuju isti tretman. Performans koji je napravio gradonačelnik možda i razdrma neradnike, ali je rastužio one kojima je stalo i koji žive za svoj rad. S druge strane, pitanje onih koji trgaju karte, nose stolice ili što već, pitanje je organizacije i opet jasnih pravila igre. Možda je pročelnica Hilje draga, pristojna i simpatična, ali zaboga, kockice kulture, a posebno njenu logistiku, treba znati kvalitetno posložiti i tek onda argumentirano, makar i šuvarovski, reći 'popu pop, a bobu bob'. Jer ima se što reći. S performansom ili bez njega.

Za to vrijeme, najveći su hit u Gradu gradske vizure. Možda ste naivno pomislili kako se radi o nazivu najnovije tematske izložbe fotografija Ništa od toga. To je najpopularniji termin u gradskim i županijskim prostornim planovima. Što li samo znači rečenica kako se 'ne smije kvariti vizura grada'? Tko je taj koji procjenjuje jesu li narušene vizure grada? Peković, Butijer ili Karlovac? Andro, Dube, Nike ili Sherlok od Bosanke s konavoskom adresom? Po kojim kriterijima? Je li se u vizuru bolje uklopila zgrada žičare, bivši Belvedere, Hilton, neboderi u Gružu ili Dubina kuća? Prostorni planovi nisu mjesto umjetničke slobode po kojem administracija odlučuje o vizurama i ljepoti. Oni moraju biti precizni i kristalno jasni bez ostavljanja prostora 'slobodnoj interpretaciji'. Jednako kao što područje Grada mora biti precizirano pozicionirano, bez obzira kojim slovom ga pisali. Je li Bosanka na području grada? Ako jest, a jest, onda molim da se u planove jasno upiše kako svaka buduća možebitna izgradnja na Srđu i okolo njega mora biti pod zemljom. Underground je budućnost, što je posve u redu, jer - zašto bi bio samo naša sadašnjost? Eto vas.