savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=348&mala-hrvatska-moze-biti-velika=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=348&mala-hrvatska-moze-biti-velika=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=348&mala-hrvatska-moze-biti-velika=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=348&mala-hrvatska-moze-biti-velika=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6106&tomislav-jakic

Jakić Tomislav
Datum:
18.05.2011
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Kada je nedavno bivši predsjednik Republike, Stjepan Mesić, otputovao u Kirgistan u svojstvu savjetnika tamošnje misije Programa za razvoj Ujedinjenih naroda, u Hrvatskoj su se počele raspredati priče o početku Mesićeve treće političke karijere, o tome što je to što on može savjetovati u uvjetima jedne daleke srednjeazijske zemlje ... Nikome, međutim, nije palo na pamet da zaključi kako Mesić samo žanje ono što je posijao kao Predsjednik, a da je njegova kirgistanska misija upravo savršeni dokaz teze kako i mala zemlja može biti velika, ako tu svoju veličinu gradi na dosljednoj politici i na suradnji sa Svjetskom organizacijom.

 

No, putovanje u Biškek bivšeg predsjednika Republike, uz zaustavljanje u Moskvi i jednosatni razgovor u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, upravo je to – taj dokaz kojega mnogi, pa i među onima koji kreiraju hrvatsku vanjsku politiku ne mogu, ne žele ili nisu u stanju vidjeti i prepoznati. Za vrijeme svih deset godina svojega predsjedničkog mandata Stjepan Mesić je imao problema s onima koji svoju poziciju, što se često pretvarala u poziciju Republike Hrvatske prema svijetu, grade na krilatici: „Mi smo mali, a što mi tu možemo.“ Da, mi jesmo mali, Hrvatska je mala zemlja s (još uvijek relativno) nejakim gospodarstvom, s velikim (i prevelikim) dugom, zemlja koja niti ne treba imati ambicije da igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni, da na njoj „solira“.

 

No, u isto vrijeme Hrvatska nije i ne smije biti koncentrirana isključivo na ujedinjenu Evropu, ma koliko da je članstvo u Evropskoj uniji njezin proklamirani i općeprihvaćeni vanjskopolitički cilj i prioritet. Hrvatska mora biti otvorena prema svijetu, a kontakt sa svijetom – osim kroz bilateralne odnose, koje i nije uvijek najjednostavnije ostvariti i graditi – najlakše je uspostaviti u okvirima Ujedinjenih naroda, jedinstvene, mada evidentno nesavršene organizacije u kojoj su sve članice jednake i izjednačene kroz načelo „jedna zemlja – jedan glas“ (što se, naravno, ne odnosi na Vijeće sigurnosti, u kojemu su neke zemlje kroz pravo veta povlaštene). Kao šef države Stjepan Mesić uvijek je poklanjao maksimalnu pozornost aktivnostima Svjetske organizacije, ne oklijevajući ni da je kritizira, tražeći uporno da se napokon pristupi njezinoj reformi, ali i ponavljajući kako je svijet u kojemu živimo – bez nje nezamisliv.

 

Afirmirajući Ujedinjene narode i potvrđujući hrvatsku privrženost njihovim aktivnostima, a osobito odredbama Povelje, te promičući, kao Vrhovni zapovjednik, aktivno sudjelovanje naših oružanih snaga u više od deset mirovnih misija širom svijeta, Mesić se profilirao kao političar i državnik koji je u stanju gledati i „preko svojega plota“. Pokazao se kao netko koji ima sluha (i) za probleme drugih i koji ne oklijeva reći – usprkos hrvatskim ne baš uvijek blistavim iskustvima – da današnji svijet, lišen doduše suprotnosti iz vremena hladnoga rata, ali sazdan i dalje na ne manje opasnim suprotnostima između razvijenih i onih u razvoju, da takav svijet – dakle – Ujedinjene narode treba, a da zemlje-članice, pogotovo one manje i male, upravo kroz Ujedinjene narode najbolje mogu tražiti načine za ostvarivanje svojih interesa i rješavanje problema s kojima su suočene.

 

Od ljeta ove godine jedna od manjih (po broju stanovnika) zemalja što se suočavaju s unutarnjim problemima koji u sebi nose i potencijal prelijevanja preko nacionalnih granica, jest Kirgiska Republika, ili kolokvijalno: Kirgistan. Nasilnim demonstracijama u travnju srušen je dotadašnji autoritarni predsjednik. Prije nego je pobjegao iz glavnoga grada, njegovi su snajperisti ciljano pucali u gomilu demonstranata. Rezultat: deseci mrtvih. A nakon bijega pokušao je silom vratiti vlast, pokrećući nemire iz južnoga grada Oša. Vladine su snage intervenirale. Rusija koju su pozvale da vojno pomogne, ostala je suzdržana. Susjedni Uzbekistan nije se miješao. I opet bilo je mrtvih. Ono što dodatno komplicira stanje, to je činjenica da je borba za vlast zaogrnuta plaštem međunacionalne nesnošljivosti između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka. Nakon lipnja stanje je, barem prividno, smireno, proveden je referendum koji je novoj predsjednici Rozi Otumbaevoj dao legitimitet, a na kojem je „zeleno svjetlo“ dobio i novi ustav kojemu je cilj da Kirgistan pretvori u parlamentarnu demokraciju. I u takvoj post-konfliktnoj situaciji Ujedinjeni su se narodi sjetili bivšeg hrvatskog predsjednika koji ih je uvijek dosljedno podržavao, sjetili su se kako je i on došao na čelo Hrvatske u post-konfliktnom razdoblju, nakon sukoba koji su imali (i) karakter međuetničkih sukoba, te mu predložili da kao savjetnik misije Programa za razvoj UN otputuje u Biškek.

 

O samoj misiji nije ni vrijeme, ni mjesto za iznošenje pojedinosti. No, nešto treba znati, odnosno nešto se ne smije smetnuti s uma. Kroz Mesićevo angažiranje (a moglo bi se dogoditi da njegovo putovanje doživi i reprizu nakon parlamentarnih izbora u Kirgistanu početkom listopada) Hrvatska je u međunarodnim okvirima postala – velika. Pozvana je i prihvatila je da s drugima podijeli svoja iskustva, da savjetuje – ne da „prodaje pamet“, poput bjelosvjetskih sveznadara koji su nas u ranim devedesetim godinama prošloga stoljeća htjeli učiti svemu i svačemu, agresivno nam nudeći gotove recepte – nego naprosto da pomogne. I to kroz mehanizme Ujedinjenih naroda.

 

Stoga bi angažman bivšeg hrvatskog Predsjednika trebalo vidjeti kao potvrdu – možda je malo grubo reći – isplativosti podržavanja Svjetske organizacije, ali još više kao potvrdu teze da svaka zemlja, ma kako mala bila, može postati velika – ako tu svoju veličinu traži u društvu jednakih i jednakopravnih, u Ujedinjenim narodima. Organizacija stvorena na kraju Drugog svjetskog rata, dočekana s velikim (zapravo: i prevelikim) nadama i očekivanjima, organizacija koja nije uvijek odgovorila potrebama trenutka, ali se (ipak) pokazala sposobnom da zaustavlja širenje sukoba i da sanira njihove posljedice, ta je organizacija pravo mjesto za odlučivanje o sudbini svijeta, ali i pravo mjesto za traženje rješenja problema s kojima su suočene pojedine zemlje-članice. Stoga bi hrvatskoj politici zasnovanoj na premisi: „Mi smo mali, a što mi tu možemo“, napokon trebalo odzvoniti. Pod plavim stijegom Ujedinjenih naroda (i) Hrvatska na međunarodnoj sceni može mnogo. A poziv bivšem Predsjedniku da kao savjetnik dođe u Kirgistan, pokazuje da se od nje i očekuje mnogo. Treba (samo) imati hrabrosti i sposobnosti tim očekivanjima udovoljiti.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


15.02.1978  Drča Zoran
15.02.1972  Filipašić Mario
15.02.1970  Pleša Zdravko
15.02.1967  Vitasović Klaudio
15.02.1960  Štimac Mato
15.02.1959  Korenika Miroslav
15.02.1956  Šolić Božica
15.02.1954  Martić Jagoda
15.02.1953  Gerovac Ivan
15.02.1951  Trobentar Božidar
15.02.1946  Mladineo Mirjana
15.02.1946  Turić Gordana
15.02.1946  Kružičević Anđelko
15.02.1944  Varda Kažimir