Hrvatska se vraća kući! Tim usklikom oduševljenja, izrečenog prije nekoliko dana u Poljskoj, premijerka je pretpostavljam htjela pokazati predstavnicima EU s koliko radosti iščekujemo trenutak kada ćemo se konačno moći odreći dijela suvereniteta i pristupiti novoj tvorevini, kojoj u ovome trenutku baš i ne cvjetaju ruže. Europskoj komisiji i njezinim birokratama odjednom više i nije tako važno stanje unutar Hrvatske jer im je izgleda potrebna neka dobra vijest. Sami temelji Europske unije se tresu. Financijska kriza još nije uzela zamah, a nekoliko članica je već praktično na infuzijama. Ukoliko se kriza produbi, a vjerojatno hoće, i pitanje solidarnosti sve više će se preispitivati, uz jačanje poznatog nacionalnog egoizma. Na iznenadnu blagonaklonost eu-birokata zasigurno utječe i njihov strah od daljnje komplikacije političke situacije u Bosni i Srbiji.

I dok dio elite s radosnim iščekivanjem, a većina građana sa zabrinutošću ili indiferentnošću, čeka završetak ove priče, zgodno je malo vratiti se u prošlost. Prije točno dvadeset godina postojala je ponuda tada Europske zajednice kojom bi tadašnja Jugoslavija postala pridruženi član EZ-a, uz 5,5 mlrd dolara financijske injekcije reformskoj markovićevoj vladi. Prijedlog nikada ozbiljno nitko nije ni razmatrao. Pitanje je bi li se moglo postići i suglasje, jer takva su vremena bila. U svakom slučaju, dva desetljeća kasnije i HDZ i SPS (stranka Slobodana Miloševića ako netko ne zna) napuštaju etnonacionalizam i postaju proeuropske stranke koje sanjaju europski san. Budući nas ne trebaju zanimati tuđi problemi jer imamo dovoljno svojih, interesantno je primjetiti tu metamorfozu domaćih dečki i cura. U nešto više od dvadeset godina mnogi HDZ-ovci su uspjeli od uvjerenih Jugoslavena postati još veći Hrvati a danas svoj život ne mogu zamisliti bez Bruxellesa. Na ta salta naravno natjerala ih je muka. Uspjeli su upropastiti ovu državu. Nisu slijepi i vrlo dobro vide kako se sve raspada i zbog toga slamka spasa je EU. Ne ulazimo da bi tu Uniju oplemenili vlastitom kulturom, znanjem, tehnološkim dostignućima, što bi bio garant i naše opstojnosti, već očekujemo da nas ona spasi od nas samih. Zar je bio potreban eu-parlamentarac u Dubrovniku da nam kaže da EU nije samo novac i fondovi i da njegovi Nijemci ne bi bili sretni kada bi znali da ulazimo samo zbog očekivanih eura.

I još nešto. Izjednačavanje EU s Jugoslavijom u potpunosti je pogrešno. U tadašnjoj federaciji po Ustavu iz 1974. postojao je konsenzus, pravo veta i paritetna zastupljenost na svim razinama. Ovo kako funkcionira EU povijesno više podsjeća na Habsburšku ili Austro-Ugarsku monarhiju. Tada smo bili provincija, a izgleda da mnoge takva pozicija i danas zadovoljava. U svakom slučaju sve je već više-manje zapisano. Svojevremeno će i Hegel za narode koji se odriču svoga suvereniteta zaključiti da će od drugih naroda biti podjarmljeni. I nasuprot nepametnog usklika s početka teksta, zabrinuto dodati, da je u tom slučaju „njihova sloboda umrla od straha pred umiranjem“: Ali tko je uopće taj Hegel?