Nakon što je prošlog mjeseca na haškom sudu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku izrečena prvostupanjska presuda, hrvatski mediji ne štede minutažu i novinski prostor za Vesnu Teršelič, voditeljicu Documente, Zorana Pusića predsjednika GOLJP-a, saborskog zastupnika, srednjoškolca Damira Kajina, te umjerenije za dr. Žarka Puhovskog, profesora na Filozofskom fakultetu

U svojim nastupima u javnosti svi oni barataju podacima iz izvješća HHO- a prema kojima je za i neposredno nakon "Oluje" likvidirano 677 srpskih civila i razoreno 22.000 kuća.

Iako haški sud navodi brojku od 86 ubijenih osoba od čega za 42 žrtve nije sigurno radi li se o ratnom zločinu a DORH brojku od 214, bez podjele na ubojstva i ratne zločine, naši „humanitarci“ uporno promiču brojke iz HHO izvješća, imputirajući da su za sva ubojstva odgovorni pripadnici hrvatskih snaga. Njih ne zanima to što dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, upozorava kako broj od 600 (ili 677) ubijenih civila nije točan, da je za golemu većinu ubojstava izvršitelj nepoznat kao niti to što hrvatski ali i srpski dokumenti potvrđuju da su pripadnici hrvatskih snaga odgovorni za samo jedan dio stradanja građana srpske narodnosti. Ne uzimaju u obzir ni podatke pukovnika Grujića, vrsnog stručnjaka i čelnika Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti iz kojih proizlazi da je od oko 600 ubijenih srpskih civila najmanje 10% bilo vojnika. Valja naglasiti kako rad i rezultate ovih dviju institucija provjeravaju kontrolni mehanizmi međunarodne zajednice (Međunarodni komitet Crvenog križa, Međunarodna komisija za nestale osobe i Haški sud) i ovdje nema mjesta improvizaciji.

No, umjesto tješnje suradnje s takvim institucijama naši „humanitarci“ radije pozivaju sve nas na „suočavanje s prošlošću“ istovremeno ne želeći se sami suočiti s činjenicama. Jer, oni sebe vide kao jedine beskompromisne borce za istinu.

Predsjednik HHO-a I. Z. Čičak potpisuje tako 26. travnja izjavu u kojoj i dalje brani brojke od 677 ubijenih civila i 20.000 uništenih kuća iz izvješća Odbora o vojno-redarstvenoj akciji Oluja. A kako se nitko ne bi usudio dovesti te brojke u sumnju začinit će sve onom biblijskom Samo nas istina može spasiti! No, samo da je pročitao transkript haškog svjedočenja dr. Puhovskog iz 2009. saznao bi da se brojka od 22.000 (izvješća generala Foranda navodi broj 21.744) odnosi na sve promatrane objekte u oba sektora, te da su u ukupan broj spaljenih i uništenih objekata od oko 8 do 9 tisuća uključene ne samo srpske nego i kuće protjeranih Hrvata uništene još 91.

Gđa Teršelič će pak u jednom intervjuu izjaviti :Činjenice su temelj održivog mira jer se njima smanjuje mogućnost manipuliranja i mirno nastaviti propagirati brojke HHO-a, bez obzira što ih ni Hag nije prihvatio. Zna li ona, primjerice, da kada su tablicu HHO-a o ubijenim civilima u 'Oluji' u Hagu usporedili s tablicom Međunarodnog odbora Crvenog križa, ustanovilo se da je 17 ubijenih civila iz izvješća HHO-a u tablici Crvenog križa navedeno pod osobe pronađene u vojnoj odori ? Ovo je samo jedan takav primjer a ima ih još.

Zoran Pusić, najveći borac za ljudska prava odmah poslije Čička za jedan će portal napisati ovo: „Samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo se oko 600 ubojstava civila“ i na ovaj neistiniti podatak, dodati i ovo: “ a to je tri puta više nego žrtava na Ovčari“ ne poimljući koliko je strašno to prebrojavanje, i koliko tuge ovo njegovo neukusno uspoređivanje zločinačkih djela kriminalaca u Oluji s planskim masakrom na Ovčari može izazvati kod obitelji svih žrtava.

Zbog čega Čičak, Teršelič, Pusić i Kajin uporno u javnost iznose krive ili nedovoljno provjerene podatke? Je li moguće da je moć dolara ili eura toliko jaka da tako lako ruši elementarno profesionalno poštenje koje je posebno važno kod svih koji se aktivno bave ljudskim pravima? Dr. Puhovski je dokazao da to ne mora biti tako. Iako su strani donatori, kako je iskazivao u svojem svjedočenju u Hagu 17. veljače 2009. tražili da Odbor nastavi raditi na istraživanju ratnih zločina, on je, smatrajući da HHO za to nije dovoljno kvalificiran i svjestan mogućih negativnih posljedica nestručno obavljenog posla, 1998.dao ostavku. Dr. Puhovski nije pristao na pritiske Soroša i drugih donatora iz međunarodne zajednice dok Čičak jest, jer to je značilo pola milijuna američkih dolara na godinu od Soroša. Pa što je to nego trgovina?

Prozivajući Hrvate da se ne žele suočiti sa zločinima naši „humanitarci“ suptilno induciraju osjećaj krivnje svima. Sigurno je da ima i takvih no, većina Hrvata, a posebice branitelji, žele da se kriminalci koji su ubijali i pljačkali srpsku imovinu, konačno kazne. U pravu je dr. Puhovski kada kaže kako se s procesuiranjem zločina kasni, da DORH nije do kraja odradio svoj posao. Doista, moramo se zapitati zbog čega neki ključni događaji još nisu riješeni, nego se dopustilo da ih rješava Haag na način da za nedjela neprocesuiranih pojedinaca odgovaraju hrvatski generali?

Svima onima koji se bave istraživanjima događaja iz Domovinskog rata, a posebice udrugama za ljudska prava, vječne rasprave o 2. svjetskom ratu koje i danas truju hrvatsko društvo, dovoljno ukazuju na svu opasnost krivotvorenja, manipuliranja ili trgovanja činjenicama, bilo da se takve radnje provode zbog nečijih interesa u Hrvatskoj ili šire.