Ivana Pavla II dočekao sam viseći na ogradi Botaničkog vrta. Kao i danas bio je topao dan, a ja, iako nisam baš niskog rasta, sam se morao popeti na zidić da bi vidio papamobil. Bila je velika gužva. Vidio sam ga, papu, i poslije sam pričao kako su nam se pogledi sreli. To je bio veličanstveni trenutak. U mojoj mašti, stvorila se i slika malog osmjeha koji je prošao njegovim licem. Tvrdio sam da mi je pokretom ruke, i prekrižio me, oprostio sve moje, nemale grijehe. Nisam išao na doček radi toga. Nisam ja tada bio neki zaneseni balavac, bio sam ozbiljan čovjek, no svi su išli pogledati papu pa sam išao i ja.

I kasnije mi je Ivan Pavao bio simpatičan. Nestašan i grub radnik u mladosti, pisac pjesama i predstava ostavljao je dojam snage i jednostavnosti. Imao sam dojam da iskreno vjeruje u Boga. Moj prijatelj Kržistofer Oettingen odveo me je u Novu Hutu gdje je papa bio župnik. Skromna podzemna crkva i bogata škola. Bio sam impresioniran samim mjestom no još više iskrenom pobožnošću i željom ljudi da očuvaju svoju tradiciju. Ivan Pavao mora a da je u djetinjstvu čitao Sijenkijevićeve romane (i meni su „Križari“, potakli maštu!).

Sada je došao njegov nasljednik. Nije mi se sviđao. Ranije. Smetalo me je njegovo zurenje jasnim plavim očima i mahanje prstićima. Izgledalo mi je da nije sasvim odan vjeri, da je pomalo tašt (kako li se radovao izboru!), i da nije sasvim uvjeren u tajne vjere. Pravi papa ne može biti Nijemac, pa čak ni kada je Bavarac. Izgledao mi je kao birokrata i čovjek koji ne poznaje život. Pokušao sam čitati i jednu njegovu knjigu. Besmisleno i dosadno.

No potpuno me je iznenadio. Omalen i brz očito je simpatičan svojim sugovornicima. Predstavili su ga kao skromnog čovjeka nesklonog ceremonijama i slavi, čovjeka koji ima tremu pred nastup. Istina ta cijela pompa i raskoš koji su ga pratili nisu ostavljali takav dojam. On se je držao svog posla i poslanja i Hrvate uvjeravao da su civilizirani i da su kršćani, no nije postigao snagu i uvjerljivost svog prethodnika. Dirljivo je bilo gledati iskrene vjernike koji prkose suncu i kiši da bi pokazali svoju vjeru i identitet ili bar želju vidjeti papu. Sve to ostavilo je dojam radosti i pobožnosti. Istina za moj ukus pretjerane medijske pozornosti i nekritičke idolatrije („to se ne može opisati“, „veličanstvene misli“) i pokazivanja veselih mladih ljudi sa petero, šestero djece. Papa sam, na mene je konačno ostavio sasvim dobar dojam. Upravo takav treba papa i biti. Ne moram se s njim u svemu slagati, no poštujem njegov plemeniti poziv i predanost vjeri.

Monopoliziranje pape

No ono što me je zgrozilo je stupanj udvorništva koji je sve pratio. Policija na svakom koraku. Sigurnost i priče o osiguranju kakve bi priličile njegovom dolasku u Libanon a ne u Hrvatsku. Pretjerano skupo i napravljeno samo zato da se pokaže servilnost i da se vlast umili crkvi. Prošao sam u petak od Mihaljevca do centra grada; na svakom koraku čuvar. Centar grada je ispražnjen od automobila no i od ljudi. Malo je bilo onih koji su, kao ranije, pozdravljali na ulici. Dobro padala je i kiša, no ljudi nisu mogli ni na balkon, ni na prozora, nisu smjeli parkirati ni u dvorištu, jurili su „paukovi“ i legitimiralo se na ulici. Nisu važila prometna pravila već silna tolerantnost prema vlastima koje eto brinu o voljenom gostu. Nisu dali da ga volimo neslužbeno već samo na misi i u kontroliranim uvjetima. Vrhunac tog monopoliziranja pape od strane vlasti bio je susret u kazalištu. Na stranu to što većina onih iz prvih redova ne zadovoljava stroge zahtjeve vjere, da su razvedeni ili kršteni u zrelim godinama, da bi imali jedinicu iz vjeronauka, ali tamo je bilo ljudi koji otvoreno zagovaraju mržnju, koji nisu pročitali nijednu knjigu a za Bibliju misle da je pomoć u molitvi. Govorilo se da će to biti susret Pape sa cvijetom hrvatske inteligencije. U stvarnosti ugurali su se sumnjivi tipovi i donatori i sportski menadžeri. Nisam dobio poziv, nisam ga ni očekivao, no ne govorim iz zavisti nego s osjećajem da nešto nije u redu ako je to bio izbor istaknutih katolika; mnogi su nedostajali a neki su bili nedostojni prilike. Očekivao sam i Ljilju Vokić i Juru Radića i Kosteliće, oni su to iskreno zaslužili, pa čak Banca i Leticu, ali zašto su zvali poduzetnike i potencijalne stanovnike Remetinca, ratne dobitnike? Tamo su bili ljudi koji su simbol jedne mračne Hrvatske, koji se diče mutnom prošlošću i neznanjem. Sve se pretvorilo u glamurozni skup na kojem je postalo važno tko je viđen a ne koja je poruka. Slavi se obitelj a neki nisu mogli ni smjeli pokazati svoje. Odakle ideja da se to organizira u kazalištu? Tko je to želio da skup bude poklonstvo i predstava?

Sada mi je jasno zašto se napravio skandal oko dolaska Zorana Milanovića. Trebalo je pokazati što te čeka ako ne spadaš mu podobne. Mesića nisu zvali ali su zvali Thompsona. Nije važno što je lagao i primio novac da ne pjeva na skupovima oporbe (HSP-a). Nije važno što je Mesić živ predsjednik, ali to je sa stajališta crkve, organizatora, privremeno. Nisu faktički zvali saborske zastupnike već su u istu ložu smjestili Milanovića i Dragovana. Pa i Vlada je još malo. Uklonili su stupiće sa cesta i kod kazališta. Valjda Papa ne smije vidjeti kako se u Zagrebu parkira. Holding i ZET napravili su čuda no sumnjam da će im pomoći blagoslov a ne novac.

Koketiranje

Drugo što me je smetalo jest ljubljenje ruku i afektiranje s oblačenjem, naročito žena. Na trenutke sve je sličilo na Coppolin treći nastavak filma, gdje se izgubi granica vlasti, crkve, poslova i kriminala. Scenografija kazališta i scena ljubljenja prstena vrlo su slične i u filmu i u stvarnosti. Pretjerivanje u darovima i raskoši možda je neizbježan dio svečanog, no svakako to nije slanje poruka o katoličkom obrazovanju, zabrani abortusa, pokornosti žena, svetosti braka ili pomoći crkve državi. Uvjeren sam da je to pogrešna poruka koja zaobilazi stvarne razloge razvoda i bračnih svađa. Kritika individualizma je samo način da se kritizira osobna sloboda izbora. Prisvajanje Boškovića kao isusovca i tumačenje njegove ideje o jedinstvenoj sili kao dokaza o Bogu izazvati će fizičare.

Tražiti zabranu razvoda braka ili abortusa vodi po meni skrivanju činjenice da se mladi ne žele udavati i ženiti, da mlade žene žele karijeru a ne pokornost, da abortus ne želi nitko ali da mlade ne uče o kontracepciji. Užitak i spolnost još je grijeh. Sve to izgledalo je kao uvjet za podršku političkoj vlasti. Ton svemu davalo je slavljenje vlasti i položaja, moći i novca. Troškovi, zapravo i nisu pretjerani, no da li oni obuhvaćaju dolazak i dnevnice tisuća policajaca, prekrajanje dva aviona (Croatia Airlines ima gubitke a dva aviona čekaju)? Vlada ima svoj zrakoplov. Jesu li u cijeni i ona dva jadna Miga koji lete nisko nad Zagrebom. Je li televizija trebala 50 kamera da pokrije tu vijest? Kao i kod posjeta Busha, stekao sam dojam da smo mala i jadna zemlja koja raskošnim dočekom želi pridobiti i zavesti moćne goste. Skromnost ostvarenja i mogućnosti prikrio je površni sjaj. Sve je trajalo par dana. Pretjerano kakve su obično i proslave i slave u siromašnim i jadnim obiteljima.

Kako papa ne bi bio oduševljen tim izrazima organizirane ljubavi? Svakako da mu je drago mada vjerujem da je iskren i da prepoznaje napor da se njegov posjet i poruke pretvore u sredstvo održanja nimalo svete vlasti. Vjerujem da je Sveti Otac dovoljno iskusan da prepozna stvarne vjernike i stvarne snishodljive ulizice. No on je visoko u hijerarhiji svetosti, to bi trebali prepoznati i njegovi lokalni dušobrižnici.