Ovih dana naša mlada država obilježila je dva desetljeća života. Kao i na svim proslavama i obljetnicama biti će ponavljane ustaljene, gotovo iste, prigodničarske riječi. Međutim, ono što je zabrinjavajuće, i pri tim svečarskim događanjima, na svakom koraku primjetan je zamor i apatija. Sedam stoljeća snivali smo san o vlastitoj državi, kako je to Tuđmanov agitprop ponavljao 90-tih, a kada je taj san ostvaren, djelatno pokazujemo da ne znamo što ćemo s njim, osim da ga zamijenimo novim snom o boljem životu sada u sastavu EU.

Rat i ratna razaranja te pljačkaška privatizacija uz sveopće prisutnu korupciju potpuno su razorili optimizam ove nacije. Osnovne moralne vrijednosti su uništene. U tome uništenju sudjelovali su mnogi. Krivica nije samo na toliko prozivanim političarima, tu su i gospodarstvenici, sindikalisti, intelektualci, crkveni kler, novinari. U svakom slučaju mnogi. Zbog toga je i naša kriza sustavna, jer nema dijela društvenog života koji njome nije obilježen. Mnogi su u tome vrlo aktivno sudjelovali, a samo rijetki su na te anomalije upozoravali. Reći da spadaš u ove druge, nije nikakva prednost, više je nedostatak, mana.

Među te budale i naivce nikada nisam spadao

Nitko mi nije kriv što sam prvi progovorio o korupcionaškom karakteru Sanaderove vlasti. Mnogima sam se, ne samo na vlasti već i u oporbi, zamjerio. Nazovistručnjaci su tada tvrdili da govoriti o korupciji i aferama nije politički isplativo. U parlamentu, neke kolege su me prozivale, tvrdeći da parlament služi za izglasavanje zakona, a ne i za postavljanje pitanja o načinu rada vlade. Svašta se moglo čuti u to vrijeme. Danas sasvim neka druga priča, ali ponovo ljigavo neiskrena. Mučno je čitati i slušati tko se danas sve zgraža nad Sanaderovim razdobljem vlasti. U nastavcima se ukazuje kako nas je sve Sanader uspio prevariti i načiniti budalama. Sanader je, čitamo: bahat, gramziv, patološki ambiciozan, silnik, kojemu se nije moglo reći ne. Do jučer su ti isti mediji bili jedan od glavnih stupova Sanaderova vladanja, a danas ga valjaju u blatu, nastojeći pri tome sebe opravdati.

Sjećam se, nakon što sam otvorio aferu u cestogradnji, novinar iz jednog zagrebačkog dnevnog lista, koji sada predvodi u harangi na Sanadera, bez imalo srama optužiti će me da govorim bezveze, bez ikakvih dokaza. Također i na državnoj televiziji postojati će jedan (kasnije suspendiran jer je uzimao lovu od državnih poduzeća) koji će sustavno farbati javnost tvrdeći da kriminala u cestogradnji nema. Kakvo je stanje tada vladalo pokazuje i slučaj kada sam dao interview splitskom dnevnom listu s rečenicom, citiram: „glava korupcionaške hobotnice je Ivo Sanader“. Nakon dužeg čekanja, razgovor će ipak biti objavljen, ali s jednom izmjenom. Umjesto Sanaderova imena, urednik će ubaciti ime HDZ-a.

I zato kada se piše kako je Sanader sve opčinio i naposljetku učinio budalama, neka dotični malo zastanu. Neka govore u svoje ime. Može mi netko zamjeriti, ali među te budale i naivce nikada nisam spadao. Ni što se tiče HDZ-ovog Sanadera niti onoga iz SDP-a.