Aulom Filozofskog fakulteta u Zagrebu bauljaju blijedi i iscrpljeni profesori izvlačeći zadnji atom snage kako bi Vladi poručili da neće posustati ni odustati od štrajka. Ma koliko teško bilo, ma koliko im boli i napora i suza uzrokuje ta pravedna borba za neovisnost i slobodu. Ne popuštaju.Šutljiva hrvatska intelektualna elita konačno je digla svoj glas. Zato će srijeda, 6. srpnja biti zlatnim slovima upisana u knjigu povijesti hrvatskog sveučilišta. To je dan kad su intelektualci prestali šutjeti. Četvrtak, 7. srpnja, potpuno iscrpljeni bardovi hrvatske znanosti izdržali su cijeli dan i noć nadljudskim naporom čuvajući stari aparat za kafu u podrumskoj kantini Filozofskog. Noćna straža. To je ipak bilo previše. Ne može i ne smije nitko biti izložen takvoj patnji. Ma koliko su ovi hrabri ljudi odlučni, za Boga miloga, humanosti radi treba prekinuti tu strašnu agoniju. U pravednoj borbi za svoje prihode do kojih dolaze mukotrpno trčeći od grada do grada, od fakulteta do fakulteta, ti ljudi nemaju više snage. Srce hoće, ali tijelo više ne sluša. Ne čudi što su tako iscrpljeni. Treba u jednom danu održati predavanje u Osijeku, odjuriti do Varaždina na ispite i vratiti se u Zagreb na konzultacije sa studentima. Nisu oni odustali, oni su pali. Ovi iznimno hrabri ljudi zato su preko ljeta odlučili zamrznuti štrajk kako bi pošli na krvavo zasluženi kolektivni godišnji odmor. Na jesen kad se vrate, nastavit će svoju pravednu borbu. Svaka im čast. Vjerujmo u njih. To je naša hrvatska intelektualna elita koja je konačno rekla popu pop, a bobu bob. U ovako teškim trenucima svi naši studenti, radnici, svi obespravljeni, svi bez plaća, bez posla, svi s kreditima u švicarcima i svi ostali, u nijemom poštovanju stali su na minutu kako bi im odali počast. Počast onima koji su uvijek i svagda na čelu kolone, uvijek prvi u borbi za pravednu Hrvatsku, uvijek u borbi za više nacionalne i ostale ciljeve. Slava im.
 

Za to vrijeme CSI DU, švrlja po Libertasu gledajući povećalom brojeve na starim zamuljanim dijelovima ugrađenim u autobuse. Pa se čudom čude. Zašto je retrovizor, koji košta gotovo deset tisuća kuna, ugrađen u autobus jednog privatnog bus – prijevoznika? Zašto na nalogu piše da je zamijenjena crpka za vodu kad je crpka na autobusu stara koliko i autobus? Sprejaju po dijelovima motora vrijedni forenzičari, šutke klimaju i upitno dižu obrve. Jedan od njih došapnuo je drugome. One su blagajnice male bebe. CSI ekipa nastavlja s radom. Za sad ne daju izjave i nemaju komentara. Istraga je u tijeku.

Dečki u Županiji baš su se lijepo zaigrali s Lokrumom. Godišnji izvještaj na Gradskom vijeću pokazao je kako Lokrum dobro posluje i zarađuje. Kome zarađuje? Gradu. Pa su ovi sasvim logično zaključili, zašto ne bi nama? Treba im uzeti još dok su naši na vlasti, odlučila je vesela županijska ekipa koja ionako nema pametnijeg posla. Tako je počela operacija Lokrum. Vido je sve lijepo odradio u ona vremena kad su Županija i Grad u ljubavi i slozi dijelili iste želje iste planove i iste ljubavi. Pa je Lokrum vraćen tamo kamo pripada. Gradu. Petka, nažalost, nije. Pa nitko o njoj ne brine. Ni Porat nije. Kako su svi gradonačelnici i jedna i jedina gradonačelnica dosad bili pomalo u oblacima dok su njihove pravne službe valjda bile u balunu, te papire zbog toga nikad nisu doveli u red. Jer da jesu, Županija ne bi pokušala staviti šapu na Lokrum. Ovako, Gradu i svima nama ostaje borba za Lokrum sve dok izbori tu tlaku ne dovedu u harmoniju. Ili ćemo pustiti bez borbe da Lokrum potpadne pod upravu Regije Split, u što će se županijski uredi transformirati? Dragi dečki, to vam ne bu prošlo.

Bursa je isto naša pa molim uvaženu Tajči i Hilje, koje se prave da nisu odavde, i gradonačelnika, koji se pravi da je odavde, da se uozbilje. I prestanu izazivati konfuziju, zbrku iliti kazine. Umorni smo od toga. Jedni nam glumci dohode u Grad, a druge biste bacili van. Ili što? Molim i gospara Prlendera da prestane davati izradu scenarija za otvorenje Igara u bunovnim jutrima prvom tko naiđe. Biti ravnatelj Igara koje traju manje od dva mjeseca ne znači raditi samo dva do tri mjeseca. Nego cijelu godinu. Nego, majci, već u ožujku imati na stolu cijeli program, sva gostovanja i sve scenarije. I sve ugovore. U suprotnom, imajte 'onu stvar' kao gospođa Jukić i recite: Dajem ostavku! Eto vas.