Petak, 28. kolovoza
IZABRAN SAM, PA MI I ŽENA ČESTITA
Dan mi je obilježen izborom za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a. Htio-ne htio, čim sam otvorio oči, počeo sam razmišljati o svemu onome što me očekuje na toj odgovornoj dužnosti. HDZ-u u Splitu očito treba novi polet. Velik broj ljudi iz temeljnih ogranaka i iz vrha stranke smatra da ja trebam preuzeti vođenje stranke u Splitu.

S druge strane, pred očima mi je činjenica kakve mi sve to obveze i stresove donosi. Oponenti i nedobronamjerni ljudi trude se da me u očima stanovnika Splita difamiraju, šireći glasine i neistine o meni. Najnovija laž je kako Dujomir Marasović više neće biti ravnatelj splitskog KBC-a. Lažu i obmanjuju javnost, puno sam ja uložio u splitsko zdravstvo i u KBC da bih odstupio zbog nečijih želja i glasina.

Nakon dnevnog posla u KBC-u otišao sam kući malo se odmoriti. Oko 17.30 sati sa svojim mislima odlazim u kavanu “Semafor” popiti kavu. Razmišljam o reakciji ljudi u GO HDZ-a: hoće li glasovati za moj izbor? Dolazim u Sinjsku ulicu, u prostorije stranke, i nakon što je uvažena kolegica Željana Kalaš dala ostavku, mene su izabrali u GO, a nakon toga za predsjednika GO.

Sada moram zasukati rukave da opravdam povjerenje stranke i naših birača. Još više želim slogu u cijeloj stranci i povratak svih članova koji su nam pristupili 1991., a koji su se u međuvremenu povukli. Vjerujem da ću u tome uspjeti i da ću privući i nove članove i simpatizere. Nakon izbora, na Rivi častim kavom sve članove GO-a. Doma mi žena čestita i govori “sad će te još manje biti kući”. Primam čestitke sa svih strana, godi mi. Odlazim na počinak, umoran sam, treba mi sna.

Subota, 29. kolovoza
HVATAM SE MAŠKLINA
Moram se odmoriti i povezati misli. Bježim odmah ujutro na Šoltu, između Rogača i Nečujma, ispod bora, u svoju oazu mira i tišine. Imam vikendicu, tu se odmaram od stresa. Čeka me kći Zrinka, sprema mi doručak i pita “jesi li umoran”. Kad sam ovdje i kad ti, kćeri, brineš o meni, onda sam dobro. Hvatam se čekića, poluge i mašklina, razbijam tvrdi i “prkosni” dalmatinski kamen, radim nešto oko kuće. Susjedi Tomo i Franka napravili su lešo ribu, mole, za polizat prste.

Nazdravili smo crnim vinom, za sreću, zdravlje i uspjeh u poslu. Odlazim se okupati, nisam vidio more cijelo ljeto. Rekao sam sam sebi “Duje, odani malo”. Mobitel mi zvoni svaku minutu, najradije bih ga bacio u more, ali ne smijem, tko zna tko može zvati i treba li kome pomoći. U posjet mi je došao prijatelj Petar Slišković Kike, on čovjeka zna oraspoložiti i okrenuti misli, priča viceve, opuštam se. Vraćam se u Split oko 20.00 sati.

Nedjelja, 30. kolovoza
DOBRI MOJ NADBISKUP
Ujutro odlazim na Križine posjetiti nadbiskupa msgr. Marina Barišića pa na na sastanak stručnoga liječničkog konzilija koji vodi brigu o nadbiskupu. Sa msgr. Barišićem razgovaram o njegovu zdravlju i o svim životnim pitanjima. Impresioniraju me njegova strpljivost, svježina duha, jednostavnost i dobrota. Kad ga vidim tako smirena u teškoj situaciji, ništa mi ne smije biti teško, djeluje umirujuće i ulijeva nadu i poticaj. Koliko dobrote ima u tom čovjeku, pitam se. Zdravstveno stanje mu je bolje, odlazim smiren i pun nade.

Idem u Zagreb, autocestom, sam vozim svoj auto, ne treba meni vozač, nije me nitko ni prije voza pa neće ni sad. Prije ulaska u Velebit s južne strane zastajem pored hotela i vidikovca, za odmorit moždane. Srce mi se napuni gledajući Velebit, osjećam Hrvatsku. Prolazim tunel i odmah po izlazu gledam liticu s lijeve strane autoceste o kojoj razmišljam već godinama. Tu bi trebalo napravit spomenik Vili Velebita. Oko 19.30 dolazim u Zagreb, standardni ritual, pijem sok i čitam sutrašnje novine na Trgu bana Jelačića.

Ponedjeljak, 31. kolovoza
RODILIŠTE DO LISTOPADA
Odlazim nešto prije 11.00 sati na sastanak u Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi sa državnim tajnikom za zdravstvo, gospodinom Draženom Jurkovićem. Uz državnog tajnika tu su svi pomoćnici ministra i cijela “svita” iz Ministarstva. Sastanku nazoče isporučitelji opreme za splitsko rodilište, glavni izvođač radova “Zagorje-Tehnobeton” i IGH kao nadzorni organ.

Ja sjedim u sredini stola i sva koplja se lome preko mene. Nastojim biti katalizator i “dobra duša” sastanka. Svi vuku na svoju stranu, ali sastanak mora uspjeti jer smo rodilište čvrsto odlučili otvoriti. Na stalno otvorenoj telefonskoj liniji je projektant Vjekoslav Ivanišević. Grad je za pristupnu cestu zatražio dokumentaciju čije bi kompletiranje opet zahtijevalo dvije godine. Za poludit mi je, nikako da se dogovorimo sa Gradom.

U Ministarstvu mi kažu da se ja dogovorim sa Gradom. Mislim, kako ću se dogovorit kad se s Kerumom ne može dogovorit. S kime ću pričat, on samo sebe sluša i sam sa sobom priča, non-stop mijenja mišljenje i odluke, pa ne može se tako vodit drugi grad u državi. Nije Split “ničija prćija” da se igra s budućnošću grada i građana najlipšega grada na svitu. Moramo riješit rodilište; u Splitu se godišnje rađa 4,5 do 5 tisuća djece, cijeli jedan grad.

Ovo što hoće Kerum napravit vrtiće, to je dobro i podržavam ga, ali zašto koči rodilište i ne da nam pristojnu, a ne seosku cestu. Kerum kaže u novinama da mu Dujomir Marasović ništa ne znači. Dobro, nije me puno pogodija, ali ako mu ja ništa ne značim, kao što govori, morale bi mu nešto značit sve rodilje i sva njihova djeca.

Rodilje su ga također izabrale za gradonačelnika, a ne ja. Dok ja ovo promišljam, na mobitelu mi je Vjeko i govorim mu da riješi sve sa Gradom, da odvoji projekt pristupne ceste od rodilišta, pa makar tom cestom prolazio samo kar. Sastanak završava, na moje zadovoljstvo, konsenzusom svih zainteresiranih strana. Idemo u ofenzivu, montiramo svu opremu i vjerujem da ćemo do sredine listopada otvorit rodilište.

Nakon sastanka otišao sam ručati u “Vinodola”, malo sam razgovarao sa prijateljima. Sreo sam se s direktorom HZZO-a gospodinom Strizrepom, razmjenjujemo mišljenja. Kasnije, opet se preispitujem: “Jesi li, Duje, malo puno sebi na leđa nabacio?”. Onda moje “drugo ja” odgovara: “Nisi, ajde naprid, bori se za pravicu i ne popuštaj, bori se za stanovnike svoga grada”.

Utorak, 1. rujna
UJEDINJUJU NAS SAMO TRAGEDIJE
Ostajem u Zagrebu radi preuzimanja priznanja HŽ-a splitskoj bolnici za dobro odrađen i požrtvovan posao oko tragedije u Rudinama. Ostajem radi zadovoljstva dobivanja nagrade, ali istodobno mislim - kamo sreće da nagradu nikad nismo dobili, jer bi to značilo da se tragedija u Rudinama nije ni dogodila.

Dok me prožimlje osjećaj ponosa zbog svih onih dobrih i požrtvovnih ljudi u KBC-u Split, kojima je namijenjena ova nagrada, još jedna me tragedija vraća u stvarnost. Kao grom iz vedra neba dobivam od Marija Zubovića vijest da je u Bolu na Braču umro Zvonimir Puljić. Nevjerica, tuga, šok, razmišljanje o tome “šta smo na ovon svitu”. I meni je 58 godina, nisam ni ja u “cvitu mladosti”, iako se ne dam, stresa imam za tri života i kad me nije dosad kolpalo, teško da i hoće.

Stotinu poziva sa svih strana u vezi smrti Zvonimira Puljića. Radiopostaje hoće direktnu izjavu u eter. Svi zovu, a ja ne smijem nikoga odbiti. Do predaje nagrade “užgali” su mi se mobiteli. Već je počela organizacija pogreba. U hotelu “Antunović” dobivam nagradu za sve djelatnike bolnice. Ponosan sam na “svoje” ljude, zaslužili su, ionako nas više neopravdano napadaju nego hvale. Nažalost, Hrvatsku u posljednje vrijeme ujedinjuju na neki poseban način same tragedije.

Jučer Kornati, danas Rudine. Sanjam Hrvatsku kad će nas objedinjavati pozitivni događaji i dobre vijesti. Izbjegavam večeru i odlazim automobilom prema Splitu. Na odmaralištu Janjče razmišljam: što je Hrvatska napravila, nema ni u Americi. Prošle godine sam bio u Finskoj i Švedskoj, ni oni nemaju ovakvu autocestu. Da smo složni uvijek i svugdje kao kod izgradnje autoceste, gdje bi nam bio kraj. Ima Hrvatska lijepu budućnost, ponosan smo i prkosan mi narod. Dolazim doma. Nemam pojma koji je sat.

Srijeda, 2. rujna
IZGLEDAM KAO MISICA
U 8 sati dolazim u Ravnateljstvo bolnice i donosim zahvalu HŽ-a. Dajem izvješće iz Zagreba i zaduženja cijeloj bolnici da se kroz rujan podigne stupanj pripravnosti jer nam rodilište kuca na vrata. Opet milijun poziva, mogao bih raditi na telefonskoj centrali. Novinari me razapinju, svatko hoće svoje. Znam, moraju i oni zaradit svoj kruh, to im je posao, ne ljutim se ja na njih. Odlazim na fotografiranje po Marjanu, tribaju im slike za intervju, smijem se sam sa sobom - izgledam kao neka misica.

Četvrtak, 3. rujna
ZBOGOM, ZVONE
Cijeli dan je obilježen pogrebom Zvonimira Puljića. Odmah ujutro odlazim u stranku, moram dovršit poslove vezane uz pokop i usuglašavanje protokola oko komemoracije u HNK i na Lovrincu. U 10.30 dolazi iz Zagreba dr. Andrija Hebrang, otišao sam ga dočekati, dolazi i velik broj saborskih zastupnika, razni gradonačelnici... Tako i treba, Zvone je to zaslužio.

Počela je komemoracija, “bode” me u oči da nema sadašnjeg splitskoga gradonačelnika. Sve političke stranke su na okupu. Vidio sam i pozdravio sam se s Veljanom i Bajom. Nakon komemoracije kratki razgovor i predah u stranci, idem na ručak sa dr. Hebrangom. Dok smo iščekivali odlazak na Lovrinac, pridružuje nam se i dr. Ivo Sanader sa suprugom. Na pogreb dolazi privatno da oda počast Zvoni.

Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, ne o teškim temama. Odlazimo na Lovrinac. Na Lovrincu je more ljudi, cili Split. Odabran sam da održim jedan od govora, zajedno sa Draženom Budišom i Krunom Peronjom. Počast koju ne mogu i ne smijem odbiti. Ne govorim puno, znam da nije ni vrijeme ni mjesto. Nastojim sažeti sve u nekoliko rečenica, iako to nije lako, Zvone je puno učinio za Hrvatsku. Nakon pogreba, sa županom Antom Sanaderom, glavnim tajnikom HDZ-a Brankom Bačićem i Ivom Sanaderom odlazim u hotel “Park” na kavu.

Opet “light” priče, dosta je za danas teških stvari. Nakon kave ispraćamo Ivu Sanadera sa suprugom u Zagreb i ostajem sa županom. Dan je iscijedio iz mene makar jedan kilogram. Nisam bio u bolnici, ali tamo su ljudi koji znaju svoj posao, neće oni propast bez mene. Idem doma.