Na godišnjem ne pišem kolumnu, ne gledam televiziju i tek povremeno čitam novine. Ipak ne mogu izbjeći vijesti na radiju, iako već znam što ću čuti je slušam i popodnevne, i večernje i noćne. Upalim radio s namjerom da čujem prognozu vremena za pomorce, no strpljivo slušam o požarima, broju noćenja i žetvi, odlukama vlade i komentarima oporbe. Ponekad i ne čujem prognozu jer me zbuni rječitost naših vođa. Znam da oni inače govore mudrije, koncentrirano i sažeto, da ne koriste ne prekidna ponavljanja (kao što sam rekao, naglašavam, dapače, ističem, posebno) i beskrajno nesadržajne govore. Na radiju to zvuči strašno. Kao da je radi izostanka slike prazno još praznije a glupo odzvanja jekom.

Nekada sam mislio da se radi o zlovolji ili čak mučkoj namjeri radio novinara, koji zavidni što moraju raditi, a drugi se odmaraju, izrežu sve one pametne dijelove izjava i ostave banalnosti, zamuckivanja, improvizacije i poštapalice. Znam da ste i vi primijetili kako se ljeti odjednom političari rastrče jadranskom obalom, da se sjednice vlade i svakakve koordinacije održavaju u hotelima (čak i na trajektu!), da oporba organizira zavjereničke skupove u Istri, a da čak i zeleni akademiju sele na Vis.

Uvijek sam nekako imao na odmoru grižnju savjesti radi onih koji si ne mogu priuštiti more ili moraju raditi dok ja ronim, no grižnja savjesti me mine kad vidim da se i uzori zapravo kupaju, da samo glume da rade, otvaraju igre nad igrama, festivale, večeri poezije ili lokalne fešte. Njihovo zadovoljstvo je najčešće ipak plaćeno time da se moraju družiti s lokalnim žicarima koji traže dionicu autoceste, dom kulture ili brodsku liniju, subvencije za zrakoplove, pristanište ili bar oprost za lokalnog gazdu koji je nepravedno u zatvoru. Nekima je pak muka odsjediti četiri stavka nekog gudačkog programa ili orguljaški koncert u lokalnoj crkvi. Znam da bi naše visosti ipak ranije izdržale jutarnju misu u prohladnoj crkvi ili posjet sajmu u Benkovcu nego sjedile u Areni i gledale dva trećerazredna filma. Ne smeta njima reći da rade i da za njih nema odmora, a zapravo svoje kampanje ležerno sele tamo gdje je klima bolja a riba friška.

U radio vijestima ne vide se i oznojeni čuvari koji ne smiju nositi japanke već službene crne cipele, ne vide se uzrujani vozači koji svojim putnicima trebaju naći skrivenu plažu za kupanje i odmor, koji čekaju van klimatiziranih restorana gdje se mlate kamenice, grdobine i oborita riba. Zato se tim glupljim čine izjave i komentari.

Prava berluskonizacija hrvatske javnosti

Kako je dobro došao seksualni skandal u visokom društvu! Nije to afera Profumo, sli spominju se ministri i gradonačelnici. Biti će svjedoci. Svjedoci čega? Zar će se još hvaliti svojim ljubavnim uspjesima? Makro ne plaća zakup, što je skandalozno samo po sebi, no ispada da ga svi poznaju, i koriste njegovo prijateljsko posredovanje. Zašto neće svjedočiti njegovi pokrovitelji? Neće skandal ni taknuti vladare grada i države koji u sjeni skupljaju profite i troše i na skupe prostitutke. Najinteresantnije je to da su te starlete i pjevačice postale poznate naporom medija da se od njihove jednostavne robno novčane sklonosti vođenju ljubavi stvori mit. One su bile kurve no da bi se od njih stvorile elitne kurve nije trebalo umetanje silikona, već njihove fotografije uz neku bizarnu priču. To je prava berluskonizacija hrvatske javnosti, stvaranje iluzije da će možda svi moći jednom sudjelovati na tim zabavama s takvim misicama. Za svakog tko pomisli da pretjerujem, jer opet otkrivam da postoji stvarni svijet polupodzemlja politike, novca i statusa, neka pogleda tko su vlasnici klubova na Zrču , tko im daje dozvole, tko radi reklamu, koliko poreza plaćaju. Pričati će se samo ono što će razumjeti bunovni puk navikao na normalnost poremećenog. Trivijalnost i banalnost prije svega. Ti beskrajni i prazni govori.

I ozbiljna pitanja se estradiziraju. Vlada raspravlja o zahtjevu da su Goran Hadžić izruči Hrvatskoj. Pa on je izručen Hagu kako i treba. Premijerki očito trebaju bolji pravni savjetnici koji bolje razlikuju slučaj Hadžić od slučaja Purda. Znam da je u pitanju umirenje savjesti i duše onima koji bi Hadžića i drugove sudili kraće, ali zar nisu naučili ni elementarna pravila o Hagu? Treba odglumiti da se nešto radi. Ukidaju radno vrijeme zakonom, pa Popijač kaže: „u zakonu nema ničeg novoga u odnosu na raniji“. Pa zaboga što ste ga donosili?

Poseban je problem naš ubogi bivši premijer. Uganuo je nogu u zatvorskoj teretani. To izaziva opću samilost… Ne nosi lisice jer ne može pobjeći. Javio se doktor koji je u novinama pročitao o tom problemu i koji najavljuje moguću sepsu (pazi ovo!?) kao posljedicu uganuća. Očekujem paniku na odjelu traumatologije… To ponavljaju odvjetnici pazeći se da ne kažu o čemu se radi ali najavljujući najstrašnije muke svog klijenta. Uz to Sanader je dao iskaz, ali nije odgovarao na pitanja. Nije odgovarao na pitanja. Rekao svoje i zamučao. Rekao da nema pojma o ničemu „ali je iznosio aktivnu obranu“.

Točno, neće on sam sebe optuživati, ali je činjenica da ne odgovara na pitanja ostala bez komentara. I još svi se sada izvlače na to da se Sanaderu ništa nije smjelo proturječiti, ništa ga se nije smjelo pitati, očekivati objašnjenje. I to kao da je normalno! Kada on šuti to ne znači da trebaju šutjeti i njegovi nekad poslušni adlatusi.

Šuti se o onom o čemu treba govoriti

Nisu se usudili, branili su se šutnjom i poslušnošću, nisu pak oni krivi, već samo on. Sada se prave da ih se to ne tiče. Oni su samo šutjeli, nisu se usudili, nisu ni sanjali što im on to radi. Nisu pitali tko plaća. Morali su samo bespogovorno slušati. I stvarno prema takvima i Sanader ne izgleda kao lopov, oni su samo sudjelovali, držali ljestve, kaže se, i možda govorili: „izvolite gore gospodine Ivo“. Nisu mu se obraćali tim prijateljskim i familijarnim tonom već oblizujući usnice od strahopoštovanja. I sada u tome i ne vide nešto krivo, ne kažu da to nije valjalo, da to nije bila nikakva stranačka demokracija, već da su bili zastrašeni i kupljeni djelići istog sustava. Ne vide da su i sami krivi i odgovorni za to. Šute, a kad kažu nešto to su jadne banalnosti.

Vrdaju jer se boje jednostavnog pitanja: gdje su novci? Tko je uzeo šolde? Reći nisam pitao, nisam potpisao, nisam htio čuti, nisam htio vidjeti, nije odgovor na pitanje. Oni bi rado neku formulu: tko radi taj i griješi, tko je bliže vatri taj se ogrije, ili neku drugu „seljačku foru“ - no to je palilo nekada a sada nije dovoljno. Oni bi rado da ih se ne pita, pa drže tragično prazne govore.

To se ne tiče samo prošlosti. Sad se pred javnošću šuti. INA odnosno MOL zakupljuje cijele stranice dnevnih listova obavještavajući nas o donacijama za „humanitarno“ razminiranje (ima li nehumanitarno?) o uputama da njihovi šoferi pažljivo voze, da su oni uopće jedna plemenita organizacija. Zato je samo u maloj vijestici objavljeno da je ministar Jandroković dobio notu da „trebaju prestati napadi na ugovor o prodaji INE“ i da „Madžarska vlada neće dozvoliti“. Naravno da na tko malo prostora ne stane što je Jandroković odgovorio. Šutnja je predizborni ulog. Skupo nas je koštao pas poklonjen Ivi Sanaderu u znak vječitog prijateljstva. Ti beskrajni prazni govori i stalne uporne šutnje. Šuti se o onom o čemu treba govoriti (ili kada je riječ o ekonomiji, GDP, zaposlenosti, dugovima – daju se samo kratki podaci no bez komentara) a govori se o praznim temama. Mijenjam stanicu neću slušati vijesti.