Zadnjih godina u zapadnim demokracijama učestalo se zbivaju krvavi pokolji nad nevinim građanima. Taj fenomen pojednostavljeno će biti objašnjavan težnjom poremećenih osoba za medijskom slavom. Nakon pokopa žrtava, slučaj, u pravilu, brzo pada u zaborav sve do nove tragedije. Krv nevine norveške djece možda bude prekretnica za ozbiljniju raspravu koja će se u zapadnoeuropskoj javnosti morati povesti s ciljem spriječavanja sličnih zločinačkih pohoda poremećenih fundamentalista, bilo kršćanskog, islamskog ili nekog drugog predznaka.

Još iz studentskih dana u sjećanju mi je ostao tzv. „paradoks tolerancije“. Navedena postavka se zasniva na tvrdnji da se ne može biti tolerantan prema onima koji ugrožavaju istu tu toleranciju. Može li se demokracija štititi i zabranama, ograničenjima i silom, nije samo filozofsko-etičko, već je i elementarno praktično pitanje. Davanje niza prava bez kontrole i inzistiranja na obvezama, nužno dovodi do različitih zlouporaba. Stečena razina slobode i ljudskih prava moći će se sačuvati, ali samo uz veći stupanj kontrole onih koji predstavljaju objektivnu ugrozu za druge. Norveški premijer shrvan tugom će reći da će norveško društvo na ovaj monstruozni čin odgovoriti ustrajavanjem za još većim stupnjem demokracije. Da, još više demokracije, dodao bih ali ipak ne za sve. Ne za one koji ugrožavaju tu demokraciju.

Mnoštvo je opasnosti po suvremeno demokratsko društvo. Sustavno, demokraciju ugrožavaju multinacionalne kompanije i sve više mediji. Opasnost predstavljaju i različite kriminalno-mafijaške skupine. Međutim, opasnost vreba i iz neposrednog susjedstva. U nekim stvarima otišlo se definitivno predaleko, zaboravivši pri tome da mnogi iskreno preziru poredak koji je omogučio do sada neviđen stupanj prosperiteta. I dok će obični građanin biti i sudski procesuiran zbog najblažih seksualnih aluzija izrečenih suprotnom spolu, recimo na radnom mjestu, i najtežem psihičkom bolesniku biti će dozvoljeno da normalno nabavi oružje iz kojeg će potom pobiti sve iz vlastitog okružja, ili nekom vrlom mužu iz zemalja trećeg svijeta biti će tolerirano, najčešće iz pseudoreligioznih razloga, nesmetano spolno sakaćenje vlastite kćeri. U tim i takvim slučajevima demokracija od sebe čini karikaturu. Međutim, treba reći, zapadne demokracije i ranije su imale prilično razumijevanja za različite inačice nenormalnog.

Najbolji dokaz nemoći demokracije prema psihopatološkim sklonostima u društvu je nacistička Njemačka. Međutim, problem je što je od poraza naci-fašizma prošlo više od šest i pol desetljeća, dovoljno dugo da se zaboravi što fašizam nosi sa sobom. Nove poratne generacije zapadnih europljana, uz osjećaj civilizacijske nadmoći prema svima ostalima, žive u velikoj zabludi da se najbliži sadisti nalaze na rubnim dijelovima europskog kontinenta: Balkanu i Kavkazu. Što prije uvide zabludu, tim bolje.