Možda svjedočimo najvećoj promjeni u političkom životu Hrvatske nakon rušenja komunizma. Sve pretpostavke postoje da se stvori novo dvostranačje. Ne s HDZ-om i SDP-om kao glavnim strankama, već dvostranački sustav temeljen na stvarnim interesima hrvatskog čovjeka. Ideološku bazu dva suprotstavljena i nepomirljiva tabora, prema kojima bi sukobi iz Drugog svjetskog rata bili dječja prica, činio bi naravno novac. Jedan tabor činili bi „frankisti“, a drugi „euristi“.

Ne bi se tu radilo o nekoj novoj falangi, kada govorimo o „frankistima“, niti bi „euristi“ bili bespogovorni zagovornici Europske unije. Podjela bi bila prozaičnija. Zasnivala bi se na kreditnoj zaduženosti hrvatskih građana. Pomoć jednima, u ovom slučaju „frankistima“, neminovno bi dovelo do odgovora drugih, odnosno „eurista“. Zamislimo ih. Svaka skupina sa svojim transparentima i zastavama dolazi pred HNB i uzvikuje ime guvernera u različitim kontekstima. Potom se uzimaju lutke najmoćnijih hrvatskih bankara i pale se. A zatim na red dolaze bejzbol palice. Mora se priznati, ne izgleda nemoguće, jer i Machiaveli je pisao da će ljudi prije zaboraviti ubojstvo oca, nego gubitak imovine.

Nezaustavljivi rast švicarca danas u Hrvatskoj postaje jednim od najznačajnijih političkih pitanja u Hrvatskoj. To pitanje prvo je otvorila jedna prosindikalna oporbena stranka, a preuzela je vlada. Ono što ne uspijeva švicarskoj državi pokušavaju učiniti hrvatski političari. Nakon sto riješe problem jačanja švicarskog franka, dovodeći ga u realne okvire, vjerojatno ce se početi baviti krizom u eurozoni a potom I američkim kreditnim rejtingom. Nakon toga valjda ce na red doći i rješavanje ključnih gospodarskih problema u Hrvatskoj.

Svi smo mi, na neki način, djeca komunizma. Ali dvadeset godina bilo je dovoljno za odrastanje. Komunizam je mrtav. Većina je htjela kapitalizam i dobila ga je. Štoviše, Većina je glasovala ne za švedsku varijantu kapitalizma, u vidu države blagostanja temeljenu na solidarnosti i pravičnosti, već je glasovala za divlji, tajkunski kapitalizam. Grubo je možda za reci, ali sto se htjelo to se i dobilo. U vrijeme lažnog obilja u isti rog su puhali i vlada i sindikati i poslodavci. Novca je bilo i novac se rasipao. Kupovale su se čitave društvene skupine. Na dugoročnu neodrživost takvog stanja upozoravao je mali broj ljudi. Bio sam među njima. Međutim tada se nitko na ta upozorenja nije osvrtao.

U tom razdoblju sanaderove vladavine pohlepa je bila in, a solidarnost i pravičnost aut. Zbog toga ne znam zbog čega oni koji do solidarnosti nikada nisu držali sada traže pomoć ostalih. Nadam se da naši neokapitalisti opet neće postati zagovornici komunizma. Ali takvi nesporazumi se događaju kada se kapitalizam promatra kroz holivudske filmove.