Uz ove velike dane sjećanja na slavne dane oslobađanja lijepe naše Domovine Hrvatske, uz Dan Pobjede i Domovinske zahvalnosti, ne možemo se oduprijeti izazovu riječi koje je u teška vremena u kojima je sam stradao izrekao naš Blaženik Alojzije Stepinac: «Hrvatska je žrtva velikih zala!»  Bila je to u cijeloj svojoj bogatoj, burnoj i teškoj prošlosti pa i u najnovije vrijeme. Ona je žrtva velikih zala i dan danas.  A vjerovali smo da je stvaranjem nove, obnovljene Hrvatske nastupio kraj naše povijesti, kako je to za svijet poslije pada Berlinskog zida i kraja komunizma, tvrdio nadobudni, mudri ali i naivni znanstvenik Fukojama. Ni svijet, niti Hrvatska nisu doživjeli kraj povijesti. Naprotiv. Povijest u značenju razvitka prirode ili ljudskog društva, kao ispitivanje, znanje, povjesnica, kao znanost o konkretnom razvitku, osobito ljudskog društva ili kojeg njegova dijela, ide dalje, teče, odvija se. Povijest Hrvatske nastavlja se kao mukotrpna, mučenička, neshvaćena, osporavana, ugrožena zemlja bez prestanka. Umjesto da procvjeta u miru, Hrvatsku se muči na bespućima koja traju. To se vidi u Haagu, na Pantovčaku, na Markovu trgu, na ulicama Hrvatske. A tako nam malo treba u zemlji od Boga danoj, u narodu za kojeg se govori da je od Boga odabran, u trenutku Slobode kada smo mogli dohvatiti Nebo.

Htjeli bismo se radovati umjesto toga imamo osjećaj zebnje, tjeskobe, žalosti. Kad neki narod ostvari svoj tisućljetni san ima razloga za veselje. Imamo Hrvatsku ali, nemamo sigurnosti, nedostaje nam spontana radost ostvarenog. Gdje je onaj ushit, (brio) nacionalnih praznika za koje se više i ne zna koji su, kako se zovu, na koje se događaje nadovezuju. Pitajte obična čovjeka kada je hrvatski Dan Državnost malo će tko znati. A uveli su nam ponovno slavlje antifašizma. Opet pjevaju po šumama i gorama. Godine 1991. u vremenu kad smo proglasili neovisnu Republiku Hrvatsku, kad smo zbog tog, «smrtnog grijeha» za uzvrat dobili brutalnu agresiju jedne od najmoćnijih komunističkih vojnih snaga tadašnje Europe započela je najteža bitka mučeničke hrvatske povijesti Iz Beograda kreću do zuba naoružane elitne četničke snage niških oklopnih postrojbi prema Zagrebu preko Vukovara, na hrvatskom jugu s Prevlake kraću crnogorske sirove snage nikšićkih krvnika i pljačkaša preko Konavoskog polja prema Dubrovniku, posipani cvijećem razdraganih pobornika morbidne ideje Velike Srbije i Crne Gore Pjevaju: «Sa Lovćena vila kliče, zdravo srpski Dubrovniče!»   

Urlaju kao zvijeri u privremeno uzetom Vukovaru, pred očima predstavnika svijeta Cyrusa Vancea, kako će klati Hrvate. Slijedećega dana u Zagrebu na moj upit Vance odgovara da je mislio da je to tipična vojnička pobjednička pjesma («typical warrior song»  a zašto nije zaštitio ranjenike vukovarske bolnice odgovorio mi je da su ga na prijevaru odveli u neku drugu zdravstvenu ustanovu, a ne u bolnicu. Te noći, kao što smo i strahovali Vanceovi pobjednici poklali su nemoćne Hrvate na obližnjoj Ovčari. Bilo je to morbidno, monstruozno ponašanje najvišeg predstavnika angloameričke diplomacije u tom trenutku. To je dio konzekventne politike SAD-a koja u Beogradu daje Miloševiću preko Jamesa Bakera otvorene ruke u «očuvanju Jugoslavije».

Nikakav povijesni slučaj. Naprotiv, dio je to «diplomacije prijevarom u izdajničkom ponašanju britanske i američke vlade» kako je to opisao dr John Coleman u istoimenoj knjizi. Još daleke 1915. godine na poticaj Velike Britanije zemlje saveznice dale su Srbiji jamstvo za pripajanje, s vremenom, Bosne i Hercegovine, koje je uključivalo i jamstvo za «širok pristup Jadranskom moru». Ovdje leže korijeni srpske agresije na te države. U cijelome razdoblju od četiri desetljeća nemira, terorizma, rata i srpskih teritorijalnih ambicija može se vidjeti ruka britanskoga crnog plemstva, predstavljena u osobi Sir Edwarda Greya, čovjeka, koji, prema Colemanu,  snosi najveću odgovornost za uvlačenje Sjedinjenih Američkih Država u Prvi Svjetski rat. Današnji su igrači u toj igri lord Dawid Owen, lord Carrington, Cyrus Vance i Warren Christopher. Prema Colemanu «glavni spletkar u ime SAD-a bio je Cyrus Vance».

Imao sam priliku upoznati sve navedene. Pravi sam rat imao sa lordom Carringtonom koji je u vrijeme najžešće agresije Miloševića na Hrvatsku predsjedavao Mirovnom konferencijom za bivšu Jugoslaviju koja je započela 7. rujna 1991. u Haagu. Nije uputio ni riječi prijekora Miloševiću. Ohrabrio je i olakšao srpska osvajanja Hrvatske. Za njega smo bili svi jednako krivi, cinično je govorio da «obje strane lažu». Na «krizna područja», kako je nazivao od Srba i Crnogoraca napadnuti dio Hrvatske, isposlovao je slanje mirovnih snaga UN, čime je cementirao za nekoliko godina okupirana područja Hrvatske.  

Na Mirovnoj konferenciji u Haagu u rujnu i listopadu imao je saveznika u Budimiru Lončaru, tadašnjem ministru vanjskih poslova Jugoslavije koja je vodila agresivni rat na Hrvatsku. Na Lončara sam nailazio na svakom koraku gdje sam putovao kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, najprije u Haagu, potom krajem rujna na summitu pred Vijećem sigurnosti, gdje je zastupao za nas gore stavove od Jamesa Bakera; u Denpasaru, Bali, Indonezija na summitu nesvrstanih, gdje se energično ali bezuspješno protivio našem ulasku na Konferenciju u statusu promatrača. Danas je taj isti Budimir Lončar savjetnik Stjepana Mesića na Pantovčaku. Onaj koji je ratovao protiv Hrvatske, koji je činio sve da ne dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske danas savjetuje Mesića u međunarodnim i drugim pitanjima. To je pravi politički salto mortale, to je apsolutno neprihvatljiva varijanta za normalnu uljuđenu nacionalnu hrvatsku državu, da jučerašnji izravni najžešći protivnik određuje smjer hrvatske državne politike.

Kako s radošću slaviti Dan Pobjede i Dan Državne zahvalnosti kad su junaci Domovinskog rata u uzama u Haagu ili umirovljeni, kad hrvatski državni vrh poziva srpske i crnogorske vođe u Zagreb, Smiljan, Knin i Dubrovnik, ne tražeći isprike a kamoli pokajanja, kad u Smiljanu zvoni zvono sa ucrtanim srpskim grbom , po pravoslavnim crkvama vise duge srpske zastave, srpski povratnici dižu tri prsta i izazivaju a kad četvorica ogorčenih Škabrnjana baci nekoliko kamenica, uzbuni se cijeli hrvatski vrh, Stipe Mesić se ispričava srpskom šefu Tadiću a ne pada mu na pamet da posjeti tužnu u crno zavijenu Škabrnju koja je uz Vukovar najdublja hrvatska rana.  Za Zorana Ferića «tradicija mržnje utemeljena kultom žrtve stalni je generator budućih zločina». Za njega je, dakle, «kult žrtve» nešto opasno štetno a ne prirodno i normalno ljudsko. Za Ivu Goldsteina Bleiburške žrtve nisu uopće nevine žrtve već samo reakcija na hrvatski zločin iz 1941. Dakle, Jasenovac da a Bleiburg ne, a ako uopće spominjati žrtve Bleiburga i Križnoga puta onda uz naznaku zaslužene opravdane osvete! Našu tjeskobu izazivaju otvoreni pokušaji umanjiti hrvatsku žrtvu a to je grijeh do neba. Hrvatska počiva na žrtvama a ne na zločinu. «Po odnosu prema svetim žrtvama mjeri se vjera i ljubav, etika i politika Crkve i Nacije!» (pater Nikola Mate Roščić: Za Domovinu mrijeti kolika slast - žrtva u kršćanskom humanističkom shvaćanju).  

U Haagu nam pokušavaju dokazati nekakav zločinački pothvat i tako sa Savom Štrpcem osporiti i Hrvatsku državu. Rijetki su koji se trude oko istine. U mnogih još vrijedi Bismarckova «Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskog grenadira.» Među rijetkima u svijetu Margaret Thatcher je shvatila našu tragediju: Ne vjerujte nikomu kad vam kaže da je zlo izraz strasti. Idite u Vukovar. Vidjet ćete da je zlo hladno poput leda» Predbacila je Zapadu pokušaj čuvanja Jugoslavije, stavljanje embarga na oružje i izjednačavanje krivnje zločinca i žrtve.  Pokušaj da se «nepristrano» podijeli krivnja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva. Pokušaj da se izjednače vojne akcije Bljesak i Oluja, kojom je oslobođeno hrvatsko tlo s ranijim primjerima srpske agresije su čista lakrdija.» Tako je govorila prijateljica istine gospođa Margaret Thatcher. Danas smo bez ovakvih prijatelja u svijetu. Hrvatska bi «jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. Velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta», lucidno je reagirao biskup Juraj Jezerinac na optužnice generalima Gotovini i Ademiju.

Kako biti radostan na Dan Domovinske zahvalnosti kad su naše vlasti predale viteza generala Antu Gotovinu u haaške uze, kad se uopće ne dokazuje neodrživost teze o hrvatskom zločinačkom pothvatu, kad u silnoj pomami za ulazak u Europu vlast pokazuje pravo ludilo furor Europeicus  spremnošću da se za to plati svaku cijenu, kad poslije Mesića njegov sudrug Josip Manolić svjedoči kao svjedok optužbe Međunarodnoga tribunala protiv Hrvatske i Hrvata dokazujući agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i tako bismo mogli nabrajati. Još dugo. 

Sivo je i tužno u Hrvatskoj u ove dane slave. Veličanstvena slika na  Kninskoj tvrđavi  sa razvijenim hrvatskim stijegom 1995. godine je neponovljiva. Tuđman i Šušak su otišli u vječne poljane, general pobjedničke oslobodilačke vojske vitez Ante Gotovina čami u uzama Haaga, alkarski vojvoda mladi general Mirko Norac pati u glinskom zatvoru, generali koji su iznijeli pobjedu u Oluji pravim vojnim pučem su uklonjeni i upućeni u mirovinu. Nikakvo čudo da ljudi umjesto u Knin hrle u Čavoglave da bi uz Thompsona i duhovnike «utemeljili Hram božji u znak vjere i ljubavi, etike i politike Crkve i Nacije».

Dan pobjede i dan Domovinske zahvalnosti su u znaku tjeskobe a ne ode pune radosti.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Ilica 36/I/dvorište, 10000 ZAGREB

tel. 01/48 301 48  fax 2955 000    M. B. 01436767

Žiro račun br. 2390001-1100271239 kod HPB

Devizni račun kod Hrvatske poštanske banke Zagreb

700100-840-1436767

E-Mail: hrvatsko.zrtvoslovno.drustvo@zg.t-com.hr Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Dopustite mi da ovaj tekst završim kao Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva informacijom o našim nastojanjima oko istine vezane uz sve ono što čini vrijednosti naše Domovine, a temelji se na ljudskim žrtvama.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje imam zadovoljstvo voditi već nekoliko godina nastoji istražiti istinu o našim žrtvama. To činimo u našim publikacijama, tiskovinama, a posebno na Kongresima i Zbornicima radova koje poslije toga objavljujemo. Prvi Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 1998. godine u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom pokojnog predsjednika Tuđmana, s kojeg smo objavili dvije knjige na više od 1.200 stranica pod naslovom HRVATSKI ŽRTVOSLOV. Drugi Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 2001. godine u Vukovaru i nakon toga objavili Zbornik radova na više od 500 stranica pod naslovom DA SE NE ZABORAVI. Treći Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 2004. godine u Zagrebu nakon kojeg smo objavili Zbornik radova pod naslovom O ŽRTVAMA JE RIJEČ na više od 400 stranica. Slijedeći Četvrti Hrvatski žrtvoslovni kongres održat ćemo u lipnju 2007. godine u Zagrebu 16. i 17. lipnja i Škabrnji 18. lipnja. Odluku da Kongres održimo i u Škabrnji predsjedništvo HŽD-a donijelo je u lipnju ove godine, dakle prije najnovijih tužnih događaja oko Škabrnje, kako bismo nakon Vukovara iskazali našu sućut, brigu i poštovanje za osamdeset nedužnih civila koje su u jednom danu pobili 18. studenog 1991. godine Srbi, uglavnom njihovi susjedi, a vodio ih je i tada ispekao zanat zloglasni Ratko Mladić. Naš Kongres 2007. godine već sada pripremamo. Ovo uredništvo molimo da objavi pobliže podatke o mogućnostima prijave za Kongres. Teme su Kongresa prije svega etičko, filozofsko i povijesno značenje žrtve u Hrvata, prava žrtve i sprečavanje stradanja ljudi u sadašnjem svijetu.