Danas u Rijeci završava 9. svjetski kongres bioetike i to mi misli ponovo vraća na Peking. Pitat ćete se zašto Peking. Pa zato što smo se za dobivanje ovog kongresa izborili pred dvije godine upravo u Pekingu koji je tada bio domaćin 8. kongresa bioetike. To naravno ne znači da će u narednom razdoblju Rijeka biti domaćin Olimpijade, ali činjenica je da se naš grad uvrstio u impresivan niz gradova u kojem su, uz već spomenuti Peking, Sydney, Brazilia, Tokyo, London, San Francisco, Buenos Aires i Amsterdam. Ovaj niz bit će nastavljen sa Singapurom, za dvije godine.

Nesumnjivo je ovo, sa više od 700 sudionika iz sedamdesetak zemalja svijeta, najveći kongres ikada održan u Rijeci. Osim što je Rijeka našla svoje mjesto među zaista svjetskim gradovima, dokazali smo i mogućnosti za razvoj kongresnog turizma unatoč skepsi mnogih. Naravno da sam svjestan činjenice da nam još puno toga nedostaje - od hotela pa do pravog kongresnog centra - ali dokazali smo i sebi i drugima da smo na pravom putu, da i u ovim relativno skromnim uvjetima, svojim entuzijazmom i čvrstim vjerovanjem, možemo konkurirati najvećim svjetskim metropolama kongresnog turizma. I zato vjerujem da ćemo za koju godinu u Rijeci imati i pravi kongresni centar, koji će moći primiti i 2000 sudionika, kao i još nekoliko hotela - od onog u zoni bivšeg Benčića, preko Preluka i Delte do novog Parka na Pećinama. To uvjerenje baziram na zadovoljstvu sudionika ovog kongresa, ali i na njihovom oduševljenju Rijekom. Mnogi od njih su mi ovih dana rekli kako Rijeku doživljavaju gradom primjerene veličine i izuzetne pozicije prikladne za posve ugodan život. E, pa ako u to vjeruju brojni gosti iz cijeloga svijeta, zašto ne bismo mogli i mi sami.

Vratit ću se ponovo na Peking koji sam posjetio u vrijeme trajanja Olimpijade. Nije to bio moj prvi posjet Pekingu, dapače, bio je četrvrti u zadnjih osam godina, ali sam svaki put iznova impresioniran brzim promjenama koje se događaju u Kini. Naravno, ne samo u Pekingu nego i Qingdau i Dalianu, našim gradovima prijateljima, ali i u Šangaju i mnogim drugim gradovima. Nema to više nikakve veze s našim predrasudama o Kini kao komunističkoj zemlji, iako je, naravno, utjecaj Partije i dalje presudan i dominantan.

U posljednjih dvadesetak godina Kina se pametnom politikom otvorila stranom kapitalu, ali i sama aktivno sudjelovala na svjetskim burzama pa danas mnoge tvrtke, ikone kapitalističkog svijeta, među svojim dioničarima imaju i kineske tvrtke i banke. U širem centru Pekinga, a tako je i u Qingdau, gotovo je nemoguće naći tragove stare Kine ili tipične kineske arhitekture. Vozite se ili šećete širokim avenijama, okruženi ogromnim neboderima različitih oblika i dimenzija, kao da ste na Manhattanu ili u Tokyu. S jedne strane, takvo "odustajanje" od tradicije nije mi drago, ali je činjenica da su se oni na taj način uspjeli nametnuti i to ne samo u okviru konstatacije da "ih ima mnogo", što se često navodi kao razlog kineske ekspanzije i razvoja. Tamo se zaista puno gradi i to takvom brzinom i u takvom obimu da je to za naše pojmove naprosto neshvatljivo. Nije ni čudno da su poskupjele cijene čelika i cementa kad su Kinezi gotovo sve pokupovali. Nema više niti jedne iole relevantne svjetske ili europske tvrtke koja u Kini nema svoju tvornicu. I, naravno, nikome ne smeta još uvijek formalno prisutan socijalizam. Ne mislim plakati za bivšim vremenima, ali očito je da su priče o socijalizmu kao jedinoj smetnji našeg razvoja više nego napuhane.

Olimpijada je priča za sebe. Savršeno organizirana, u prekrasnim objektima, jedan spektakularniji od drugog, i odličan osjećaj kozmopolitizma koji se mogao uočiti na svakom koraku, od sportskih borilišta do ulica, od kafića i restorana do shopping centara. Izvrstan dojam upotpunila je naša Snježana Pejčić osvajanjem prve olimpijske medalje za Hrvatsku već prvog dana Olimpijade. Bilo je to veliko uzbuđenje i za mene, ali i izuzetna prilika da joj osobno čestitam baš u Pekingu. Jednako je uzbudljivo bilo susresti se s brojnim Riječanima, članovima našeg olimpijskog tima, kao i nekim našim sugrađanima koji tu rade ili studiraju. Takvi susreti, toliko daleko od našeg grada, su uvijek nešto posebno, nabijeno emocijama i teško opisivo riječima. Ukratko, jedno posebno iskustvo.

I na kraju, hvala još jednom Snježani za sreću koju nam je priuštila, kao i svim ostalim osvajačima olimpijskih medalja. A Kinezima kapa dolje. I za Olimpijadu, i za ogromni napredak koji postižu i koji je vidljiv svake godine.