Proteklih mjeseci intenzivno razmišljam o tome što nam nosi ova godina.

Ne samo zbog lokalnih izbora, iako bi mnogi pomislili da mi je to osnovna preokupacija. Međutim, oko lokalnih izbora su stvari prilično jasne. Tu konačnu odluku donose građani, odnosno birači i to je dobro poznato. Jedina je nepoznanica kome će dati svoje povjerenje. No, sam proces odlučivanja je jasan i tu nema nedoumica, kao što je jasno da će se izbori održati.

Ali osim izbora, treba preživjeti i cijelu godinu pred nama. A godina je neizvjesna.

Raspitivao sam se kod ljudi koji se bave ekonomijom, makro i mikro stručnjaka, razgovarao sam s poduzetnicima, s ljudima koje poznajem dobro, a i s onima s kojima nisam tako dobar. I svi mi kažu da će priča s krizom biti prilično gadna. A najgore od svega je što se svi oni slažu da je gotovo nemoguće u potpunosti sagledati njene razmjere.

Nisam u panici, niti je želim širiti, ali me brine dojam da kao društvo premalo govorimo o toj krizi, premalo se njome bavimo. Naravno, drago mi je zbog svake inicijative koja nudi odgovore na krizu, pratim dobro i što Vlada priča i što moji iz SDP-a nude, ali sve u svemu, čini mi se da nećemo lako prevladati "nered" koji nam se približava...

Slažem se, mnogi faktori koji će utjecati ili već utječu na krizu su izvan naše moći odlučivanja, ali time je neizvjesnost samo još veća.

S druge strane, slušam i one koji kažu da smo mi u krizi već godinama i da nam ne može biti gore nego što nam je bilo početkom devedesetih, kad je bjesnio rat i kad je propadalo gospodarstvo, kada se kamatna stopa kretala i do 15 %, pa i kasnije kad smo se "na divljaka" isprivatizirali... Da, kad se danas sjetim tog vremena, i meni izgleda da ne može biti gore nego tada.

Ali ostaje činjenica da svako vrijeme nosi svoje teme i dileme i svako vrijeme treba svoje odgovore.

U donošenju gradskog Proračuna za 2009. godinu, inzistirao sam da veća sredstva izdvojimo za socijalni program, da osiguramo zadržavanje istih cijena vrtića, besplatne produžene boravke u školama, da ne dižemo prirez, da držimo pod kontrolom cijene komunalnih usluga. Ali, koliko god velika sredstva bila izdvojena za ovo što spominjem, to ipak ne može riješiti problem krize koji je globalni. Mi možemo ovim mjerama djelomično sanirati posljedice, na način da primjerice čovjek koji ostane bez posla ne mora još i brinuti kako platiti produženi boravak djetetu u školi ili da se obitelj koja izgubi primanja može bez problema uključiti u oblike pomoći iz gradskog socijalnog programa, ili da majka kojoj narastu kamate za kredit ne brine i zbog rasta cijene vrtića za dijete... Ali takve i slične mjere su maksimum koji na lokalnoj razini možemo učiniti. I zbog toga se zapravo osjećam loše. To je taj osjećaj neizvjesnosti koji ne volim.

S druge strane, drago mi je da će se veliki projekti koje smo započeli nastaviti realizirati. Jer njihovo financiranje je isplanirano i zaokruženo kroz različite modele i iz različitih izvora. Nismo to primarno radili zbog krize jer se o njoj prije tri, četiri godine nije ni pričalo, ali ada je jasno - da nismo osigurali novce s obveznicama i projektnim financiranjima, teško da bismo u ovoj godini, birajući između socijalne politike i izgradnje objekata, izabrali objekte. Ovako smo uspjeli osigurati i jedno i drugo.

No, dobro, iz pozicije gradonačelnika činim doista sve što mogu i savjest mi je čista, ali kao građanin (jer i ja sam samo to, i ja imam kredit za stan koji moram otplaćivati još 15 godina.) želim da se desi i puno više. Da nađemo neki genijalni odgovor na bauk krize. Ali znam da je stvarnost puno surovija i da u njoj često nema genijalnih, brzih i lakih rješenja.

A onda, opet, i ona "lakoća postojanja" s tezom da nam ne može biti gore nego devedesetih isto ima svoju težinu. Možda stvarno i ne može.