Jučer je u Cresu sahranjen Aleksandar Abramov, mladić koji je ubijen u bezumnom činu nasilja u našem gradu. U Rijeci koja se diči otvorenošću i tolerantnošću.
Od te se užasne, šokantne vijesti nismo ni počeli oporavljati, kada je stigla vijest iz Zagreba o obračunu među maloljetnicima koji je završio potezanjem noža i teškim ozljedama jednog mladića.

Jučer, u vrijeme tužnog sprovoda na Cresu stiže vijest iz Senja o teškim ozljedama šesnaestogodišnjaka napadnutog od trojice mladića.

Da nije istina, pomislio bih da se radi o strašnom, košmarnom snu. Nažalost, sve je istina. Tužna, bolna i surova istina naše svakodnevice. Nadao sam se da će nas, kao članove zajednice, tragična smrt Luke Ritza u Zagrebu ili Vitomira Jovičića Simkea u Rijeci trgnuti iz letargije i ravnodušnosti, ali očito je da se ništa nije promijenilo.

Mnogi danas postavljaju pitanje jesu li Zagreb, Rijeka, Senj ili sutra neki drugi grad, sigurni gradovi. A ja se pitam gdje smo pogriješili? Jer neupitno je da smo pogriješili – i kao društvo i kao pojedinci jer ne preuzimamo, svatko pojedinačno, odgovornost za zajednicu.

Strašna je istina da su žrtve tog bezumnog nasilja naša djeca, ali jednako tako je strašna činjenica da su i nasilnici također naša djeca, djeca iz našeg susjedstva.

Jesmo li pogriješili u sustavu obrazovanja iz kojeg je gotovo u potpunosti nestao odgoj? Jesmo li pogriješili u obiteljskom odgoju za koji imamo sve manje vremena u sve bržem ritmu života? Jesmo li pogriješili u stvaranju pogrešnih uzora mladima, napuštajući rad i školovanje kao vrijednosne kriterije? Je li greška u sporom i neefikasnom pravosuđu (suđenje Simkeovom ubojici još nije započelo ni nakon gotovo godinu dana) ili neadekvatnim kaznama za nasilničko ponašanje? Jesmo li pojam demokracije pomiješali s anarhijom u kojoj se svatko može ponašati kako hoće bez posljedica?
Ne znam točan odgovor odnosno pretpostavljam da je odgovor u dijelu svih ovih pitanja. A siguran sam da ćemo si, bez angažmana svakog pojedinca, bez građanske odgovornosti svih nas, bez osobne hrabrosti da ne okrećemo glavu od bilo kojeg oblika nasilja, bez stalne komunikacija s našom djecom i nadalje postavljati ista pitanja.

I zato se ovih dana osjećam posramljenim, ne samo kao gradonačelnik, već prije svega kao čovjek.