Pred nama je još jedan 1. maj ili 1. svibnja, ako je nekome tako draže, ali u svakom slučaju, dan koji obilježavamo kao Međunarodni praznik rada. Obilježavamo ga u spomen na dvjestotinjak radnika poginulih u skubu s policijom za vrijeme velikih radničkih demonstracija održanih u Chicagu 1886. Danas, srećom, radnici ne ginu u sukobu s policijom, ali nažalost još uvijek ginu. Danas ginu, u prenesenom značenju, u sukobu s tržištem rada i poslodavcima. Danas dnevno dvjestotinjak radnika ostane bez posla, dakle bez mogućnost da sebi i svojoj obitelji osiguraju normalan život. Gotovo je jednak broj onih koji imaju sreću da nisu ostali bez posla, ali imaju nesreću da im poslodavci mjesecima ne isplaćuju plaće pa su praktički u istoj situaciji kao i njihovi kolege bez posla. Unatoč brojnim inicijativama Sabor i Vlada RH odbijaju ponovo uvesti sudove koji bi se bavili samo radnim pravom iako bi nam takvi sudovi danas trebali više nego ikada, jer se radni sporovi vode pred redovnim sudovima i nerijetko traju i cijelo desetljeće što često ne odgovara ni radnicima ni poslodavcima. Pravo na rad definirano je i kao jedno od osnovnih ustavnih prava, no unatoč tome neisplata plaća za izvršeni rad odbija se okarakterizirati kaznenim djelom. Uz sve to, pred ovogodišnji Praznik rada stiže nam i Vladina čestitka u vidu programa gospodarskog oporavka. Posebno je zanimljiv prijedlog smanjenja stope poreza na dohodak kojim se, doduše neznatno (za 3%), smanjuje stopa poreza na najniže plaće, one do 3 600 kuna, istovremeno se onim "jadnicima" s poreznom osnovicom od 25 200 kuna/mj, stopa poreza smanjila za 5%! Pošteno, stvarno, nema što! Onima s minimalnim primanjima plaće će porasti za stotinjak kuna, a onima s primjerice 35 000 kuna/mj plaća će porasti za oko 1 300 kuna. Ne usudim se ni pokušati izračunati koliko će porasti plaća onima s primanjima većim od 50 000 kuna/mj. Kad se tome pridoda i ukidanje poreskih olakšica na troškove liječenja i stambene kredite, više je nego jasno tko je našoj Vladi draži i za koga se brine. No, ostaje nam utjeha da kod nas policija ne puca u radnika kao u Chicagu 1886. Ali ostaje nam i činjenica da "pucaju" svi ostali. I baš zato zapjevajmo za 1. maj Internacionalu, jasno, glasno i odlučno.