 |
BUDNOST NA PUTU Nitko nije toliko beznačajan da ne bi mogao biti razlog nekog užasa ili neke vrijednosti. Zato je naša dužnost da bdijemo nad pravima koja ne ovise o broju i da svoju domovinu sačuvamo upravo u tom okviru. Ma koliko važna i zagonetna, povijest nacije nije nikad iznad čovjekova dobra. Solidarnost vrijedi samo kao “recipročna brižnost”, ima smisla samo ako umanjuje patnju uvećavajući vrijednosti. Relativizam nije odgovor, nego samo budnost na putu do odgovora - nikome ne oduzimajući svrhu
Obožavati svoju zemlju kao Boga
znači klevetati je.
R. Tagore
Siromašna mašta i mala pamet ujedinjene mogu - ako im se lakovjerno, neoprezno, pruži prilika za djelovanje - izazvati velike nesreće. To jedinstvo ograničenosti uvjerljivo je i privlačno za sve one koji smatraju da je banalnost jedina stvarnost - posebno kad se toj stvarnosti prida neko zanosno i posve besproblematično značenje, koje se u njoj nikad ne može provjeriti, još manje osporiti.
Iz tog stanja obmanute budi jedino slobodno zvono neuspjeha, za njih uvijek neočekivano i neshvatljivo.
Jedan slogan, nastao pod uvjetima već opasne beznačajnosti, zaposlene u izgradnji države, postao je središnje mjesto neograničenog patriotizma kao Tuđmanove oporuke. On glasi: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. Nema, dakle, pitanja. Odnos je bezuvjetan: nalaže da svoju obvezu ispunimo bez ikakvih drugih razloga. Hrvatska je iznad svega, ma kakva bila.
Dovoljan je samo jedan trenutak razmišljanja, s posve lakim dodirom sjećanja i mašte, o tome što može značiti Sve, pa da osjetimo neizrecivu zebnju pred tom zamkom posvemašnje neodgovornosti, tako beznačajno i lako pretvorene u najviši zakon nacionalnog ponašanja. U pitanju je opasnost kojoj domovinska banalnost daje neodgovornu moć: moć neograničene odanosti onome što je Hrvatska - na bilo koji način, u bilo kojem trenutku. Uvijek isti odgovor prije svakog pitanja, uvijek isto značenje prije svakog suda.
Slogan izražava onu jedinstvenost koja u svojoj posvemašnjoj neodređenosti izgleda sama po sebi razumljiva i istodobno veličanstvena, na zanosan, na zasljepljujući način, pod kojim tutnji ponor neograničenog prava na sve.
Svaka banalnost sebe doživljava kao čvrsto tlo i nemilosrdno kažnjava one koji u to sumnjaju ili im je to nepodnošljivo. Ona uvijek rađa onu vrstu nedužnosti koja spremno dočekuje svaku tiraniju i njezine dužnosti, među kojima je najviša odreći se sebe.
Slogan je izveden iz Vječne Hrvatske i zato ništa ne ostaje izvan njega: Bog za tako zamišljenu domovinu može biti samo domaćin pustošenja.
Dakako: Slogan nije u nas smišljen. On je otrcano svačiji, u bezbroju pretvorbi: od dulce et decorum do istrebljivanja Čečenaca - kao pothvata koji ima isto značenje za Putina, generale i Patrijarha. U pitanju je po tko zna koji put ona brutalna amoralnost zajedništva protiv kojega je Tolstoj napisao svojega “Hadži Murata”.
Jedina je novost u tome da pred njim bijedno drhti cijeli suvremeni svijet: On je već davno sam sebe pretvorio u svoju vlastitu zamku i sada iz nje bespomoćno promatra pothvate onih koji su dovoljno moćni da nekažnjeno mogu biti zločinci.
Velike opomene vrijede i za najmanje. Nitko nije toliko beznačajan da ne bi mogao biti razlog nekog užasa ili neke vrijednosti. Zato je naša dužnost da bdijemo nad pravima koja ne ovise o broju i da svoju domovinu sačuvamo upravo u tom okviru. Ma koliko važna i zagonetna, povijest nacije - a “nacija je država”, kaže S. Weil - nije nikad iznad čovjekova dobra. Solidarnost vrijedi samo kao “recipročna brižnost”, ima smisla samo ako umanjuje patnju uvećavajući vrijednosti. Relativizam nije odgovor, nego samo budnost na putu do odgovora - nikome ne oduzimajući svrhu.
Zato ono što nastojimo učiniti za Hrvatsku uvijek mora biti nerazdvojno od onoga što je u njoj svijet - jer svaka zajednica u sebi nosi svoj dio svijeta i ne može to nekažnjeno zaboraviti.
Ne, nitko ne može nekažnjeno zaboraviti svoj dio svijeta!
|
|||
