Kajin Damir

19.09.2009

Slobodna Dalmacija

Tweet

SABORSKI ZASTUPNIK I PREDSJEDNIČKI KANDIDAT IDS-A NE MOŽE MIRNO GLEDATI URUŠAVANJE DRUŠTVA

Istoga dana kada su naši biskupi, protivno božjem i ljudskom zakonu, točnije Ustavu polemizirali sa time tko (ne)može biti hrvatskim predsjednikom, rimski papa prozivao je svoje biskupe zbog pohlepe i sebičnosti, i to tako što je citirao riječi Sv. Ivana Zlatoustog: „netko može imati ispravnu vjeru i u Oca i Sina i Duha Svetoga, ali ako nema ispravan život, vjera mu neće pomoći“. A ispravan život nije dijeliti ljude po vjeri, po rasi, po naciji, a najmanje bi se nekoga zbog toga moglo kazniti). A trebalo bi. Deklariram se rimokatolikom, i mišljenja sam da je i crkva izvor našega identiteta, ali to ne znači da crkvu u svemu podržavam, dapače, između Ustava koji se odnosi na sve i naših biskupa, biram Ustav, i taj Ustav ću braniti, iako bi istoga valjalo radikalno mijenjati.

Često polemiziram sa našim prelatima, ponajviše oko uloge Josipa Broza Tita i antifašističkog pokreta, pa stoga želim citirati još jednog crkvenog autoriteta, pokojnog nadbiskupa Riječko-senjskog monsinjora Josipa Pavlišića, tu istarsku legendu, supotpisnika Pazinskih odluka koji jednom prilikom reče: „mi Istriani oslobođeni smo pomoću Božjom, ali da nije bilo maršala Tita, ne bi bilo ni oslobođenja“.
Da li je moguće pronaći dijalog sa crkvom? Nakon gotovo dobivenih izbora, a avanture sa vjeronaukom, socijaldemokrati biježe od crkve kao vrag od tamjana, predstavnici kapitala ionako imaju svog boga, a taj njihov bog im je novac, a HDZ mudro šuti jer znaju da će za njih crkva odraditi posao.
Da li ste pročitali da je crkva kritizirala Sanaderov uzmak? Niste. Zašto,? Jer su sve od ove vlasti dobili, ali i oni moraju shvatiti da bez Ustava moglo bi nam se ponovo dogoditi da netko ostane bez Boga. I stoga, (ja, niti sam stavljao niti ću skidati raspela), u sekularnoj državi bilo bi svima nama bolje da nam je Bog više na srcu, a manje na zidu, kao što bi i našim biskupima bilo bolje da su im i Bog i Ustav više na srcu nego u lisnici.

 

Kao saborski zastupnik iz Istre, kao čovjek koji živi uz Hrvatsko-Slovensku granicu, kao onaj koji prati slovensku političku scenu kao i hrvatsku, javno sam (8 dana prije Kosor – Pahorskog sporazuma) pozivao gđu. Jadranku Kosor da u Ljubljani ništa ne potpisuje bez dogovora sa lokalnom samoupravom u Istri. Na žalost, od toga nije bilo ništa. Što se dogodilo?
Imamo Kosor – Pahorov sporazum (isti se još taji, ali neće zadugo. Ne mogu se skriti odredbe ugovora između MOL-a i INE, a gdje će se sakriti sramni trag „zapisnika“ kojim, defacto, Sloveniji ustupamo 115 km2 teritorijalnog mora). Slobodno možemo reći da je 11. 09. 2009. zaživio Račan – Drnovšekov „paraf“. Osam godina tvrdili smo da parafirani sporazumi ne proizvode pravne učinke, a odustali smo od spora pred međunarodnim sudom.Govorili smo kako ne prejudiciramo granicu, a odustali smo od svih „jednostranih“ postupaka, ali ne i od onih dvostranih, pa tako ni od Račan – Drnovšekova parafa, koji tobože pravno ne proizvodi pravne učinke, ali ga šaljemo na ocjenu pred arbitražu, a ne međunarodno sudbeno tijelo, što će reći da će se o istom odlučivati po političkim (daj Bože da sam u krivu), a ne pravnim načelima, i ono što je najgore, poražavajuće i ponižavajuće, Ministarstvo vanjskih poslova, dana 15. 09. 2009. šalje Priopćenje za javnost, br. 344/09., gdje se kaže: predsjednica Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Vlade Republike Slovenije, dogovorili su nastavak pristupnih pregovora …. na temelju prijedloga od 15. lipnja 2009.

Aplaudirao sam Mesićevoj kritici gospodarskog trenutka koji je uobičajeno, kritički na otvaranju zagrebačkog velesajma progovorio o politici vlade iz koje „nude optimistične prognoze kao da je riječ o meteorologiji, a ne o ekonomiji“....„Želimo li se krize riješiti, moramo mijenjati politiku koja ju je proizvela i to učiniti brzo. No, nema ni najmanjih naznaka da bi se takvo što moglo dogoditi“.
Sve stoji, sve supotpisujem. Ali i nadodajem: vlade su temeljni sukrivci ovog gospodarskog trenutka, ali, nemojmo amnestirati „naše“ tajkune, točnije, sve one koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji. Istina, država je kriva za njihovu pojavu, ali zar naši tajkuni nisu upropastili gro tvrtki, a sebe silno obogatili. Nije država otpuštala radnike (ona je na to žmirila), otpuštali su ih tajkuni, točno je da je Hrvatska prezadužena, ali gro vanjskog duga stvorile su banke u stranom vlasništvu i tajkuni. Država je mirno gledala kako tajkuni banke pretvaraju u samoposluge, ali isisavali su ih „najbolji“ sinovi hrvatskog naroda, koji danas žele vlast. Poljoprivredu nije upropastila država, već tajkuni koji su preuzeli najveće kombinate. Da li je država otpuštala ljude u našim hotelima ili željezarama? Ne, otpuštali su ih tajkuni, tako da kritika države bez kritike pretvorbenih mahera nije potpuna kritika.

 

Nije sporno da se pristupi izmjenama ustavnih odredbi kao što su pitanje referenduma u zemlji koja ima više birača nego stanovnika, ili europskog uhidbenog naloga jer je sramota da Hrvatska postaje „miran“ kutak za kriminalce iz BiH i obrnuto,.. Međutim što nedostaje? Zašto se u Preambulu Ustava ne vrate Bošnjaci i Slovenci? Znamo da ih je 98. iz Ustava „istjerao“ Franjo Tuđman jer nakon što je etnički očistio Hrvatsku, red je došao da se etnički uredi i Ustav. Bilo bi bolje da zadržimo 115 km2 mora, a da u Ustav propustimo Slovence, bilo bi bolje da zadržimo Veli i Mali Škoj, a da u Ustav propustimo Bošnjake, ali kao što ćemo izgubiti more uz zapadnu obalu Istre, tako ćemo izgubiti i spomenute otoke i more uz Prevlaku. Sve je moglo biti drugačije. I konačno, zar ne bi trebalo ustavom preispitati zastaru oko pretvorbe, a bogami i pravo glasa jednog dijela naše dijaspore.

 

Koje su obveze brodogradnje? Kladim se da to nitko nezna. Po izvješćima, brodogradilišta duguju više od 12. mlrd.kn. Ministarstvo spominje 17 mlrd.kn. Od toga su kratkoročne obveze 10 mlrd.kn. (najviše duguje Brodosplit 4,5 mlrd. kn . od čega na kratkoročne obveze brodogradilištu u Splitu otpada 3,6 mlrd.kn.), ali zašto država prodaje Uljanik? Cijena Uljanika je 397,48 mil.kn., ili manje od vrijednosti jednog broda.
Inače do sredine 2011., naša brodogradilišta proizvest će 35 broda, od toga 3. maj 7 za 320 mil. USD, Brodosplit 9 za 664 mil USD, BSO 1 za 15 mil. USD, Brodotrogir 5 za 250 mil. USD, Kraljevica 4 za 129 mil. USD, a Uljanik isti broj brodova kao i Brodosplit, znači 9, ali za 1,04 mlrd.USD.
Da li Hrvatska može izvesti i jedan vijak ako ne sačuva brodogradnju, ne može. Da li može izvesti i jedan pogonski stroj ako ne sačuva brodogradnju, teško. Konačno, da li osim kroz brodogradnju uopće izvozi „pamet“, sumnjam. Do 2012. svijetski brodari i brodograditelji se ne mogu oporaviti. Da li onda treba privatizirati brodogradnju? Za druga hrvatska brodogradilišta neznam, ali za Uljanik pouzdano znam, da je privatizacija pulskog brodogradilišta zločin prema Puli, Istru, radničkoj Hrvatskoj. Bjelosvjetski špekulanti nahrlili su na Jadran da za kunu preuzmu „minuli rad“ generacija. Da li bi zbog toga, što smo sami sebe doveli u situaciju da rasprodamo brodogradnju netko trebao odgovarati?
Apsolutno. Da li hoće? Neće.