Čitam u prilogu jednih dnevnih novina kako je Laburiste u tri mjeseca napustilo 300 članova, kako nas veliki vođa Lesar gazi pa pošteni i uplašeni ljudi bježe glavom bez obzira iz stranke, kako otpadnici HNS-a, koji s osnivanjem Laburista nisu imali veze, okružili Lesara (ili se on okružio njima, ne znam) i sad maltretiraju ljude oko sebe i uništavaju ideju koju su opredmetili oni kojih u stranci više nema. Pored ostalog, Lesar je, kažu, prisvojio bazu podataka o članovima, pa upisuje samo koga on hoće, a ne ispisuje nikog da se ne vidi kako mu se stranka raspala. To piše novinar, a očito prema podacima jednog od iz laburista otišlih članova (ili više njih).

Krenimo od zadnjeg argumenta kojim se dokazuje diktatorstvo u Laburistima. Činjenica je da pravo upisa i ispisa u bazu podataka u kojoj se nalazi popis članova ima 12 ljudi u Hrvatskoj – predsjednici podružnica i tajnik. Papirnate pristupnice i ispisnice obrađuju predsjednici podružnica i oni ih sami unose u bazu podataka – upisuju i ispisuju. Elektronske pristupnice i istupnice obrađuje tajnik stranke, kao i one koje direktno dođu u središnjicu stranke. Predsjednik stranke nema ovlasti mijenjati podatke u bazi podataka, kao ni nitko trinaesti. Jedino što može jest pogledati broj i vidjeti popis. Bilo bi lijepo da se javi neki član koji je pismeno zatražio ispisnicu od predsjednika svoje podružnice ili tajnika i nije ju dobio. Toliko o centralizaciji vlasti u stranci.

Sad oko 300 ispisanih članova. Dana 02. svibnja ove godine (dakle dan poslije Sabora stranke) u Hrvatskoj je bilo 3465 laburista. Danas nas ima 3770. U tri mjeseca ima tristo članova VIŠE, ne manje. U ta tri mjeseca nije bilo dana da se broj članova nije povećao. U tom je vremenu iz stranke istupilo tridesetak članova, većinom u Zagrebu. Brojač ispisnica dodao je nulu na taj broj da ljepše zvuči, ili mu se ta nula pričinila u parama etilnog alkohola, tko zna. Nije ni važno.

HNS-ovi otpadnici koji su zauzeli busiju oko Lesara i nikom ne daju blizu, to smo Božo Kolarić, podpredsjednik stranke i predsjednik Varaždinske podružnice, uz Međimursku najorganiziranije u Hrvatskoj i ja, Nikola Vuljanić, član predsjedništva. Kako smo nas trojica uspjeli namagarčiti 3770 članova stranke i instalirati diktatora Lesara, a maknuti pametne i sposobne ljude koji su iz suštih ideala došli u stranku, nije mi sasvim jasno. Očito da smo jako pametni.

Prigovor je da ovaj diktator Lesar zove neke tamo vanjske stručnjake da Laburistima drže predavanja jer ih ima namjeru staviti na izborne liste. Pametan čovjek zna nešto i zna da ne zna sve. Budala misli da zna sve i nikoga ne treba. Laburisti će i dalje zvati stručnjake da nam kažu što znaju i žele o onom što znaju i što nas zanima. Bez obzira u kojoj su stranci. A tko će doći na izborne liste odlučit će članovi stranke, ne Lesar, ne ni ovi koji sve znaju, a ne znaju ništa.

Zašto se ovakvi cirkusi nisu pojavili ranije? Iz dva dobra razloga.

Prvi je što su nam ankete sve do ovog proljeća davale tek zanemarive postotke mogućih glasova na izborima. Pa nismo nikom bili opasni i nije bilo potrebe za skandalima. Zagodno je i zanimljivo da novine koje bez oklijevanja objave ovakve neprovjerene podatke ne pokušavaju pitati drugu stranu što o tom misli, a te iste novine ni ne spomenu presicu koju stranka održi ispred Sabora. Kad znamo čije su, nije zgodno nego je jasno. To će nam se događati sve do izbora i toga trebamo biti svjesni. Gazde nas ne vole, gazde nas se boje. I imaju zašto.

Drugi je razlog osobne naravi. Ponešto isfrustriranih kvazi-intelektualaca ušlo je u Laburiste računajući na brzinu, u novoj stranci, ostvariti svoje ambicije, one koje nisu uspjeli ostvariti ni u profesiji ni u obitelji, nigdje. I sve bi to bilo u redu i prihvatljivo da su pored ambicije imali i radnih navika i sposobnosti pa napravili u stranci barem ono što bi se od prosječnog intelektualca očekivalo. Kad je počelo suludo slanje poruka članovima, lijepo sam zamolio društvo da spuste loptu na zemlju i najprije nešto sagrade, pa onda, ako im se ne sviđa, imaju pravo rušiti. I da ne ruše nešto što su drugi sagradili. Nisu poslušali. Otišli su. Sretan im put.

Ovakvo olajavanje po novinama je neugodno, točno. Ali neće postići ništa osim onog što već jest – pokazati tko su, kakvi su i zašto to rade naši prijatelji i bivši članovi. A mjesto na saborskoj listi nije im mogao obećati ni Lesar ni bilo tko drugi. Trebali su ga zaslužiti.