Ništa bolje ne oslikava trenutno stanje u hrvatskom društvu od riječi jedne naše pjesme. Ona jednostavno kaže „nema nam pomoći“. Državu smo izgubili, a gubimo i društvo. Ono što nešto zna i može, a tim ne obilujemo, povuklo se u svoja četiri zida ne želeći se kontaminirati glupošću i primitivizmom te prepuštajući potpunu dominaciju mediokritetima. Netko će reći da je tako u čitavom suvremenom svijetu. Možda, ali upravo u zemljama kao što je Hrvatska takvi kao skakavci unštavaju sve pred sobom.

Za trenutno sveopće potonuće Hrvatske svi će se složiti: krivac su političari. O njihovoj odgovornosti spora nema. Međutim zaboravlja se da je politika samo preslika društva. Većina obnašatelja političkih dužnosti dolazi iz uglednih zanimanja. Stoga se nužno nameće pitanje kako to da su do jučer bili ugledni stručnjaci, a danas obični bezveznjaci. Mogući odgovor je da i nisu bili takvi profesionalci kakvima su se predstavljali, kao što stručnjaci nisu ni njihove kolege koje su u struci ostali.

Naš problem je što su svi ti ugledni odvjetnici, sveučilišni profesori, novinari, književnici i pjesnici, liječnici uključujući psihologe i psihijatre, jednom rječju svi oni koji se kite titulom nezavisnog intelektualca (odnosi se na one koji uživaju u dijeljenju savjeta), čitav svoj život proveli parazitirajući na grbači ovoga društva. Sve što su postigli, postigli su zahvaljujući ovome korumpiranom i klijentelistički posloženom poretku. Ono što im se ipak mora priznati je iznimno razvijen nagon za preživljavanje. Jer većina tih pseudointelektualaca preživjela je nekoliko režima i država te bila vjerna različitim vođama. Jučer su bili na braniku Jugoslavije i komunizma, a Tito je bio najveći sin hrvatskog naroda. Preko noći postali su zagriženi Hrvati i antikomunisti, a novog sina pronašli su u drugom Zagorcu, a zatim i u korpulentnom Dalmatincu. Naravno da ni ta ljubav nije bila vječna. Već su sve pripremili da postanu najiskreniji zagovornici europskih vrijednosti, ali u tim nakanama pokolebali su ih (ponovno) bizantinci dovodeći EU na prag sloma.

I zato, kad čujem kako su svi oni iznenađeni jer nisu znali što pukovnik Sanader radi, jer da su znali valjda ga ne bi tako zdušno slijedili, dođe mi slabo. Dodatnu slabost i mučninu u želucu izaziva mi i njihovo bjesomučno traženje novog vođe kojem će se klanjati, a potom ga uvrijeđeno odbaciti, jer uvijek će moći reći da „oni nisu mogli znati kakav je on“. Međutim, u skladu s „kvakom 22“, ako nisi u stanju prepoznati demagoge, hohštaplere ili luđake, pitanje je kakav si to onda j.... intelektualac. Ali kakva zemlja takvi i intelektualci.

Shvaćam, treba preživjeti. Žena, ljubavnica ili ljubavnik možda, razmažena djeca uz to. Svi oni traže svoje. Za ljubav je u ova teška vremena ipak važniji novac nego intelekt. A tko onda da se zamara idealima slobode, pravde, poštenja. I kada podržavaju nekoga uvijek biraju sebi sličnoga. To je još jedan od razloga zbog kojeg nam uistinu nema pomoći.