Gospodarska kriza u kući, urušavanje eurozone ili preispitivanje postojećeg globalnog modela kapitalizma teme su koje nas Hrvate iskreno baš previše ni ne zanimaju. Pored Srba kao glavnog razlikovnog čimbenika, za život ove nacije ispada da je nogomet daleko važniji od nekakve sveopće krize koja nam prijeti. Pa nije bez vraga to što smo u svijetu poznati po Titu, kao naslijeđu bivših vremena i po Šukeru, naravno ne financministru, već Šukeru - nogometašu.

Zadnja dva tjedna pokazala su da samouvjerenost dječački zaigrane nacije ništa ne može pokolebati kao neuspjeh 'vatrene' nam reprezentracija. Poraz od Grčke ponovno je zapalio strasti hrvatskog čovjeka. U skladu s uvjerenjem o nogometu kao zamjeni za ratni sukob, u Grčkoj smo izgubili bitku, a hoćemo li i rat, zavisi od povijesnih nam neprijatelja – Turaka. Pretpostavljam da će sraz s Turcima naši maštoviti komentatori proglasiti ne samo prigodom za uzvrat za poraz na prošlom europskom prvenstvu, već i osvetom za izgubljene bitke na Krbavskom i Mohačkom zelenom polju.

Čekajući novi povijesni ogled s Osmanlijama zabavljat ćemo se pitanjem što je to trulo u 'kući Markovićevoj'. Većina analiza našega nogometnog 'glavinjanja' zasnivat će se na traženju krivice u izborniku, nogometašima ili savezu. Može biti. Međutim, svi zaboravljaju ili se prave nevješti da je kriza koja je zahvatila i nogomet dio sveukupne krize društva. Ako se sve urušava, mora se urušiti i sport, a time i njegova perjanica-nogomet. Možemo mi širiti iluzije kako smo četvrta najsportskija nacija u Europi, kako je to jedan naš dnevnik nedavno slavodobitno objavio, ali činjenice govore drugačije. Istina je da smo po uspješnosti negdje u europskoj sredini, što nam po brojnosti stanovništva nekako i pripada. I to je to. Sve ostalo je prodavanje magle i liječenje frustracija tako čestih kod malobrojnih nacija.

Da nema mjesta prevelikom zadovoljstvu, dovoljno je pogledati u kakvom stanju nam se nalaze kolektivni sportovi. O neuspjesima košarkaša, nekada ključnog sporta, ne treba trošiti riječi. Odbojka je u krizi odavna. Vidljivo je da kriza zahvaća i rukomet. Jedini se zbog lokalnog karaktera toga sporta drže vaterpolisti. To što se na nizbrdici našao ne samo klupski, već i reprezentativni nogomet ne bi trebalo predstavljati iznenađenje za nikoga. Biti će možda bogohulno za reći, ali samo zahvaljujući starim komunističkim kadrovima u nogometnom savezu, reprezentacija je ostala u svjetskom vrhu. Međutim i reprezentacija se hranila na supstanci staroga sustava. Kada se supstanca istrošila, a novi sustav nije stvoren, problemi su počeli navirati.

Sve do nedavno, na osnovi sveprisutnog političkog klijentelizma novca je bilo na bacanje. Njime su se hranile megalomanske ambicije lokalnih političara i tajkuna. Sjetimo se samo nogometne bitke za 'ligu 16'. Srećom je kriza 'igru pijanih milijunera' privela kraju. Preostaje još i da sportski djelatnici shvate da je hrvatska inačica neokomunizma mrtva i da u kapitalizmu nitko nije primoran kupovati loš proizvod. Možda se ti likovi sjete i instant rješenja u nekakvoj novoj jugoligi. To bi bila samo potvrda teze da stvoriti novu Jugoslaviju mogu samo sportski trudbenici. Košarka, vaterpolo, rukomet trasiraju put, čekaju se još Mamić i Štimac. Mislite da je nemoguće? I Milojko Pantić već je počeo gostovati na hrvatskoj televiziji.