Škare-Ožbolt Vesna

03.11.2011

Objektiv

Tweet

 

Nema više nikakve sumnje da glavni trigger ovog dramuleta nije procedura predlaganja kandidata za veleposlanike – ministar Jandroković pridržavao se dotadašnje vladine procedure - nego njegovo prozivanje predsjednika Josipovića da radi za opoziciju. Jandroković je pogriješio - ne zato što je rekao nešto što ne bi bilo dijelom točno – ne može se zanemariti činjenica da je Josipović bio kandidat SDP-a koji je u kampanju uložio 3,1 milijuna kuna, i predsjednik, sve i da to želi, naprosto ne može biti neutralan – nego zato što je to rekao javno, i time, de facto, uvukao predsjednika u kampanju. Naravno, u korist SDP-a.

 

Točno je da odluka Vlade iz 2004. u svezi s podnošenjem prijedloga za veleposlanike nema zakonsku snagu te, posljedično, podnešeni prijedlog nije formuliran prema Ustavu. Međutim, identična procedura bila je i kod prve rotacije i predsjednik Josipović tada nije problematizirao valjanost vladine odluke. Isti scenarij trebao se odigrati i ovaj puta – a što je, na konferenciji za tisak koju je sazvao povodom istupa ministra Jandrokovića, predsjednik potvrdio, rekavši: „..a moglo je tako biti i ovaj puta dapostoji zaista iskrena suradnja od strane Vlade“. I zato ono što u cijeloj ovoj priči zabrinjava – osim, dakako, neprimjerenog ispada ministra - jest to što je predsjednika Josipovića tek napad na njega natjerao da inzistira da se, ovaj puta, cijela procedura  provede striktno u skladu s Ustavom.

 

Ne kaže se uzalud, svako zlo za neko dobro, stoga bi ova afera trebala biti pouka glavnim, ali i sporednim akterima, da je krajnje vrijeme da se na općeraširenu praksu korištenja raznoraznih „tehničkih“ odluka i internih pogodovanja, mimo Ustava i/ili zakona konačno stavi točku. Ozbiljna Vlada i ozbiljan predsjednik ne mogui ne smiju djelovati po načelu „dogovorit ćemo se“, jer, upravo voluntarizam i pogodovanja – a to je u temelju i ovog nesporazuma – glavni su uzrok svih problema ove države.

 

Premijerki Kosor je to prilika da naloži pravnicima da „pročešljaju“ sve odluke Vlade a koje možebitno nisu u skladu s Ustavom i da se do kraja distancira od loše prakse, nasljeđene od svojeg prethodnika. A predsjedniku Josipoviću da i ubuduće inzistira da se svi, bez iznimke, pridržavaju Ustava i/ili zakona, a ne samo onda kada on, ili netko drugi, procijeni da bi to bilo poželjno. Također, predsjednik se treba kloniti „pravničke fleksibilnosti“ koju je pokazao u „slučaju transkripti“ kada je izjavio kako je „moguće i bilo grešaka u samoj proceduri ali bitna je suština“ iako, kao vrstan pravnik, vrlo dobro zna da bivši predsjednik Mesić jest prekršio Zakon o suradnji s haškim sudom. Ili, nedavno, kada je rekao kako ne bi trebalo otvarati istrage protiv Manolića i Boljkovca, jer da su oni istaknuti antifašisti i važne figure uspostave samostalne Hrvatske. Takvim istupima predsjednik nehotice priziva u sjećanje onu legendarnu Titovu izreku „nećemo se valjda držati zakona ko' pijan plota“.

 

Diplomacija mora uvijek biti tiha i samozatajna a ovo javno „prepucavanje“ oko izbora veleposlanika, to sigurno nije bilo, bila je to jedna velika sramota. Iako nema mnogo iskustva u visokoj politici, predsjednik Josipović ima znanje i životnu zrelost i doista je šteta da i ovom prilikom nije upotrijebio te jake adute; umjesto da mirno „otrpi“ napad mladog Jandrokovića i riješi stvar s premijerkom iza zatvorenih vrata, on na brzinu saziva „presicu“, lamentira o „kontinuiranom nagrizanju institucije predsjednika“ – da bi odmah dodao kako, prema ispitivanjima javnog mijenja, to ipaknema utjecaja na njegovu poziciju i šalje premijerki poruke da hitno smijeni Jandrokovića. Polemizirajući javno s premijerkom, a i s ministrom, i predsjednik Josipović pridonio je blamaži Hrvatske u krugovima stranog diplomatskog kora. A to je sigurno posljednje što je želio.

 

Premijerka Kosor nikad nije predsjedniku putem medija slala poruke kako njegov izbor dr. Dejana Jovića za  glavnog analitičara možda i nije najsretniji, jer stavovi koje ovaj objavljuje u Chaillot Papers službenom listu Instituta za sigurnost EU  – da su Domovinski rat i njegov mit okosnica nacionalizma i neofašizma u RH i najveća prijetnja tolerantnijoj i otvorenijoj Hrvatskoj ili kako ne bi bilo dobro da Hrvatska uđe u EU prije Srbije – sigurno nisu u skladu s  državnom politikom a koju ona, prema Ustavu, kreirazajedno s predsjednikom. U izboru savjetnika zakon predsjedniku daje autonomiju i premijerka to strogo poštuje.    

 

Na jednom stranačkom skupu SDP-a predsjednik Josipović je rekao: „ Ovi izbori samo su uvod u jedne nove izbore poslije kojih će se mapa Hrvatske potpuno 'zacrveniti' i socijaldemokracija će biti vladajuća opcija u Hrvatskoj..“ Iako je kohabitacija dviju različitih strana, kako je to i u većini europskih zemalja, uvijek bolja od apsolutne vlasti samo jedne političke opcije - jer je time osigurana kontrola protiv zlouporabe bilo koje vlasti - o boji Hrvatske na kraju će ipak odlučiti glasači. No, mislim da je od same boje, građanima mnogo važnije da Hrvatska bude država u kojoj zakone jednako štuju predsjednici i obični građani.