Najveći problem i rak rana hrvatske demokracije su nedemokratske političke stranke ustrojene na centralističkom predsjedničkom sustavu u kojima je sva vlast u rukama predsjednika stranke. Predsjednicima stranaka koji imaju svu vlast odgovara nedemokratski izborni sustav po kojem oni odlučuju tko će biti na listi za Sabor odnosno županijske i gradske skupštine. Obećavaju promjene sustava nakon svakih izbora ali i dalje zadržavaju nedemokratski sustav. Takav sustav dovodi do negativne kadrovske selekcije, gušenja unutarstranačke demokracije i političkih čistki. Svaki novi sastav Hrvatskoga sabora sve je lošiji jer zastupnici sve manje zastupaju interese birača a sve pokornije provode volju predsjednika stranaka. U ovome sazivu Hrvatskoga sabora nema ni jednog istinskog zastupnika građana iz bilo koje političke stranke.

Otišli su iz Sabora posljednji Mohikanci: Mato Arlović, Tonči Tadić, Ruža Tomašić, Slaven Letica i drugi koji su znali progovoriti o problemima ljudi i suprotstaviti se svevlasti stranačkih šefova te su ostali samo poslušni glasači i bukači koji zabavljaju građane međusobnim optužbama, nesposobni progovoriti o bitnim problemima građana. U hrvatskim političkim strankama na djelu je politička korupcija koja po posljedicama može biti pogubnija i od materijalne korupcije jer daje vlast u ruke poslušnim i političkim korumpiranim i nemoralnim političarima koji pokorno služe i koji su spremni na sve da bi sačuvali svoje privilegije. Hrvatske političke stranke faktično su očišćene od jakih individualaca, a na sceni su ostali nesposobni poslušnici koji vjerno služe svojim gospodarima a ovi opet vjerno služe stranim gospodarima tako da se može reći da se hrvatske parlamentarne političke stranke lažno predstavljaju kao Hrvatske jer su više bruxelleske, jer njihovi šefovi više se brinu za to kako će u Hrvatskoj ostvariti ''bruxelleske" interese a ne kako će obraniti u Bruxellesu hrvatske interese.

Nastavlja se gušenje demokracije

Nakon lokalnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj otišlo se i korak dalje u gušenju demokracije u strankama i obračunavanju s neistomišljenicima ili konkurentima koji bi mogli ugroziti svemoć predsjednika stranaka. Nastupile su zloglasne političke čistke velikih razmjera ne samo onih koji se ne slažu sa šefovima stranaka nego i potencijalnim konkurentima koji bi mogli ugroziti apsolutnu moć predsjednika stranaka. Najdalje se otišlo u našim najvećim strankama SDP-u i HDZ-u. Zoran Milanović u želji da osobno zavlada Zagrebom i zagrebačkim SDP-om otišao je - najdalje. Raspustio je niz organizacija SDP-a i izbrisao iz članstva više od pet tisuća članova SDP-a bez bilo kakve mogućnosti bilo kojeg člana koji je snosio kolektivnu krivnju svojih organizacija da se obrani od optužbi. Prije toga Zoran Milanović je stavio na listu Gradske skupštine samo svoje poslušnike, uglavnom nesposobne ljude, ali vjerne s ciljem rušenja autoriteta tadašnjega SDP-ovog gradonačelnika Milana Bandića. Nakon brisanja Milana Bandića i njegovih istomišljenika ali i svih potencijalnih oponenata svevlasti Milanovića, nastupila je akcija onemogućavanja demokratskog izbora novoga predsjednika Gradske organizacije SDP-a. Zato su i raspuštene brojne organizacije SDP-a prvenstveno one za koje se procijenilo da bi mogle podržati Željku Antunović protiv koje je Zoran Milanović sa svojim suradnicima pokrenuo pravu medijsku sotonizaciju.

Na žalost i u HDZ-u se događaju slični nedemokratski procesi. Otišao je svemoćni Ivo Sanader kojemu se skandiralo, kojeg se slavilo više nego Franju Tuđmana. Nakon Sanaderovog odlaska, oni koji su ga najviše slavili, koji su od njega stvarali božanstvo na zemlji, sada ga najviše pljuju i sotoniziraju i proglašavaju krivim za sve zlo koje je učinjeno ne samo u HDZ-u, nego i u Hrvatskoj. I HDZ briše masovno iz članstva, raspušta gradsko vodstvo HDZ-a i provodi pravu diferencijaciju na podobne i nepodobne. To provode oni koji su bili najčvršći oslonac Ive Sanadera, njegova lijeva i desna ruka koji su ga najviše slavili pa i davali izjave "kud Sanader, tud i ja". I u drugim strankama ništa nije bolje. HSP se faktično raspao i sam sebe marginalizirao s čestim čistkama. U HNS-u su svemoć i nezamjenjivost predsjednika doveli do karikature jer tvrde da je njihov predsjednik tako važan, nezamjenjiv i bitan da mora ostati predsjednik stranke i nakon što je skrivio prometnu nesreću u kojoj su smrtno stradale dvije osobe. Očito se radi o dvostrukim kriterijima jer su žestoko vršili pritisak na ministra Božidara Kalmetu da je dužan podnijeti ostavku zbog smrtnih stradanja u prometnoj nesreći, iako Kalmeta nije vozio vlak za razliku od Čačića, koji je vozio auto i koji je kriv za smrtna stradanja. U HSLS-u borba za vlast postaje bitno pitanje s kojim se bavi stranka. U HSS-u su faktično izbrisali ako ne i formalno Marijanu Petir jer je javno zastupala drugačija stajališta od predsjednika stranke. Sve to pokazuje da su hrvatske političke stranke nesposobne izvući Hrvatsku iz krize jer su nedemokratske, jer su nesamostalne, jer se ne bave bitnim društvenim pitanjima, nego borbom za vlast i širenjem vlastite moći vrhova stranaka. Nema nikakvih znakova da su moguće promjene unutar tih stranaka zato je u krajnjoj liniji svejedno koja je stranka i koja je koalicija na vlasti. Sve su u biti iste, nedemokratske i nesposobne, čak ih i ne zanima ništa osim njihove osobne pozicije i vlasti. Kako očito postojeće stranke ne mogu postati demokratske izlaz je u stvaranju političke alternative. Hrvatskoj trebaju nove prije svega demokratske političke stranke.

Hrvatska će postati demokratska država tek kada bude imala dvije nove jake stranke. Jednu stranku centra i desnog centra kao alternativu HDZ-u, HSS-u i HSLS-u koja će biti utemeljena na kršćanskom svjetonazoru i socijalnom nauku Katoličke Crkve te izraziti svjetonazor većine građana Hrvatske. I, drugu, hrvatsku socijaldemokratsku stranku, koja će biti istinska alternativa SDP-u i HNS-u, koja će biti i Hrvatska i socijaldemokratska u pravom smislu riječi. Ako se do parlamentarnih izbora ne stvori alternativa sadašnjim političkim hrvatskim strankama bez obzira tko pobijedio od sadašnjih stranaka i mogućih koalicija ništa se bitno ne će promijeniti. Zato je po mome mišljenju ključno pitanje budućnosti hrvatske države i učvršćivanje demokracije i slobode u Hrvatskoj stvaranje političke alternative sadašnjim političkim strankama.