Veliki festival lažova i izdajnika u zemlji Hrvata

Autor:

Petrić Domagoj Ante

Datum:

07.11.2011

Objavljeno na:

Hrvatski fokus

Slika autor/izvor:

Objavi na:

U Hrvatskome kulturnom vijeću u Zagrebu raspravljalo se u ponedjeljak, 26. travnja, o tomu što će se zbiti ukoliko Vlada - ovakva kakva jest -, svojevoljno i preko noći odluči povući tužbu Republike Hrvatske protiv Srbije zbog agresije, genocida i šteta počinjenih nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost. Isto pitanje o mogućnosti takvoga zaplotnjačkog čina se je postavilo i kad se je govorilo o spremnosti Ive Josipovića, koji bi mogao pokušati čak i sam, na svoju ruku optužbu povući. Došlo se do zaključka da je predsjednik još spremniji od Vlade na nešto takvoga. Naravno, uvijek u ime „brzog ulaska u Europsku uniju (koja takav katastrofalan potez od Zagreba uopće ne zahtijeva). Posljedice povlačenja tužbe bile bi kobne za Republiku Hrvatsku i za njezine građane Hrvate, jer bi se prihvatila jugoslavenska teza da srpske agresije uopće nije bilo, pa redom i to da se je radilo o „građanskome ratu“, da su obje strane jednako krive za ''etničke sukobe'', itd. Logično je da bi time Srbija dobila otvoreni put prema vodstvu „zapadnoga Balkana“, na kojem inzistiraju, London, Moskva i zagrebački ustoličeni jugoslaveni, odnosno lažovi i izdajnici u domovini hrvatskih junaka.

Posljedice povlačenja tužbe Hrvatske protiv Srbije za agresiju, genocid i velike materijalne štete bile bi bile kobne za državu i njezine građane

Floskula o Beneluxu

Od kada je Ivo Josipović postao predsjednik, ojačala je promidžba o nužnosti ''regionalne suradnje'' Hrvatske sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Ojačala je ta agitacija na mnogo kulturniji način nego što je ona bila nametana u krčmarsko doba Stjepana Mesića, ali nije zato oslabila. Naprotiv. Saznaje se istodobno iz Londona da je Foreign Office vršio i vrši velik pritisak na Albaniju da se pridruži planu „zapadnoga Balkana“, ali Albanci su snažno odbili bilo kakav kompromis te ne prihvaćaju niti najlabaviju, političku, ekonomsku ili obrambenu zajednicu u kojoj bi se nalazila Srbija. Nova priča o „zapadnom Balkanu“ promijenila je sada svoje korice: nudi se neka balkanska konfederacija po modelu BENELUXA, to jest prema uzoru one labave zajednice koju su stvorile Belgija, Nizozemska i Luksemburg, a koja se održava i odražava danas i unutar same Europske unije kao zasebni podsustav tih triju država. Treba napomenuti da su sve tri države ušle u EU istodobno. Isto tako, vrijedan je podatak da su mnogo prije, u ožujku 1948., Belgija, Nizozemska i Luksemburg ušle u Zapadnoeuropsku Uniju (ZEU) u okviru NATO-a, pridruživši se Francuskoj i Velikoj Britaniji sa svrhom da budu brana od njemačkog oporavka, te da ustroje vojnu i širu suradnju.

Čudna kretanja unutar Crkve

Za bajku o tobožnjem ''balkanskom'' Beneluxu zagrijali su se u Zagrebu, Istri i Osijeku neki gospodarstvenici i ekonomisti (prisjetimo se da je i spomenuti savez triju sjevernoeuropskih država nastao upravo iz gospodarskih razloga). A zlodusi koji su izmislili tu novu prijevaru za Hrvate nastoje pridobiti za nju čak i neke crkvene dostojanstvenike. Na prvom mjestu, one koji su podobni za takvu suradnju po uzoru jugoslavenskih i panslavenskih zabluda u koje je stanoviti broj od njih upao u prošlom stoljeću. A vjerojatno su sada na popisu za nagovaranje i oni crkvenjaci koji su osujetili stvaranje Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i osnivanja Hrvatske katoličke televizije, te drugih projekata od društvenoga interesa kojima je trebala biti započeta vrlo vrijedna misija održavanja hrvatske duhovnosti, znanja i duha.

Krinka navodno kulturnoga ''bratstva i jedinstva''

BENELUX je počeo carinskom unijom Belgije, Nizozemske i Luksemburga, pa sporazumima o slobodnim ulaganjima te kretanju robe i tehnologije, zatim ulaskom menadžera, stručnjaka i radnika, pa sve širim useljavanjem građana bilo koje od tih država u bilo koju drugu državu zajednice. Stvorila se je i zajednička policijska koordinacija, kulturna programirana suradnja, došlo je i do Parlamenta Beneluxa (Boris Tadić je već najavio moguća zajednička zasjedanja Hrvatskoga sabora i srpske Skupštine), pa iako taj Parlament nema čvrste zakonodavne ovlasti, njegove odluke imaju ogromnu težinu u svim navedenim državama. Štoviše, postoji i Sud pravde Beneluxa koji ima jasne ovlasti i tumači primjenu zakona. Možda je institucionalno savezništvo zvano Benelux prihvatljivo za države koje ga sačinjavaju, iako je i u Belgiji i u Nizozemskoj bilo više pokušaja da se taj savez raskine. U slučaju Hrvatske, model BENELUX, naprotiv, ne može oduševiti nikoga. Ne može nikoga ni zavarati osim one koji se žele dati zavarati ili nastoje uvjeriti druge ljudi da nisu podmićeni i upregnuti u kola nove diktature nego da su, „sirotani“, krajnje naivni. Dobro se znade da sa Srbijom Beneluxa nema. Nizozemska, Belgija i Luksemburg imaju svaka svoju visoku političku kulturu, gospodarsku snagu i tradicionalnu prihvaćenost u krugu dominantnih nacija, a to nemaju ni Hrvatska ni Bosna i Hercegovina. Naravno, ni Srbija nema ni političke kulture ni gospodarske snage, ali ona jest instrument nekih velesila (poglavito Engleske i Rusije) pa ima povlašteni položaj. A to je u odnosu na Hrvatsku ono najopasnije. Srbija već stotinu godina ima ulogu tlačitelja po vokaciji i po tuđoj naredbi. Do danas se te svoje vokacije nije oslobodila, jer oni Srbi koji žele pravedan i kulturan odnos sa susjednim narodima, još su uvijek samo jedna časna manjina u srpskim političkim i vojnim krugovima.

U Zagrebu postoji ''bratstvo i jedinstvo'' na Mesićev i Pusićkin način; prizeman i odbojan način. Postoji i ovaj drugi, perfidniji način, sa suzama u očima ili s obrisima glasovira na dnu dvorane. Svima njima je zajednički nazivnik, smrt hrvatske demokracije, ukidanje hrvatske nezavisnosti, te ponovno gubitak ogromnoga broja hrvatskih života.