Treći hrvatski predsjednik je imao dvije mogućnosti. Mogao je nastaviti kontinuitet sramotne hrvatske politike, pokorničke i sluganske politike samooptuživanja i preuzimanja krivnje koje nema. To je kontinuitet politike Stjepana Mesića, Vesne Pusić i svih onih snaga radikalne detuđmanizacije, koji su sustavno radili na obezvrjeđivanju samostalne i suverene hrvatske države. To je kontinuitet politike prihvaćanja stava da je ova Hrvatska nastala na udruženom zločinačkom pothvatu, to je kontinuitet politike obezvrjeđivanja Domovinskoga rata i prihvaćanje politike koja velikosrpski osvajački rat pretvara u građanski rat uz obostranu krivnju, a rat u Bosni i Hercegovini u prljavi dogovorni rat hrvatskoga i srpskog nacionalizma radi komadanja Bosne. To je politika koja skida odgovornost sa agresora, koja sotonizira i lažno optužuje Hrvatsku kako bi se mogla rehabilitirati Srbija.

Druga mogućnost je bila da se treći hrvatski predsjednik suprotstavi takvoj politici, da brani i obrani istinu o Domovinskom ratu, da se suprotstavi povijesnim krivotvorinama i da radi na slozi i jedinstvu hrvatskog naroda. To je bila mogućnost da se zaustavi dosadašnja politika i da se pozove hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske da obrane istinu o prošlosti i na toj istini utvrde novu nacionalnu politiku za XXI. stoljeće. Dakle, to je bila mogućnost politike čvrste obrane hrvatskih nacionalnih interesa i pod cijenu sukoba s onima koji su ga doveli na vlast ili mu barem pomogli da dođe na vlast kako bi stvorio zbiljske pretpostavke za izlazak iz podjela i sukoba.
Danas je jasno da je treći hrvatski predsjednik propustio povijesnu šansu, da nema ništa od njegove „nove pravednosti“. Danas je već jasno da treći hrvatski predsjednik ne samo što nastavlja kontinuitet pokorničke i sluganske politike, ne samo što nastavlja i podržava povijesne krivotvorine i neistine preuzimanjem krivnje koje nema, nego ide i dalje od svog prethodnika Stjepana Mesića.

U prva dva mjeseca svoje vladavine Josipović je uspio nanijeti štete Hrvatskoj više nego Stjepan Mesić za deset godina iako je šteta koju je nanio Mesić bila velika. Stjepan Mesić je igrao toplo- hladno sa Srbijom, ali se ipak nije usudio ići tako daleko u prihvaćanju srbijanskih ultimatuma na štetu Hrvatske kao što je već na početku mandata učinio Ivo Josipović. Stjepan Mesić je bio miljenik Bošnjaka (Muslimana) ali kao veliki protivnik Republike srpske pravio je neku ravnotežu. Stjepan Mesić je nanio mnogo štete Hrvatima, ali mnogo manje bez obzira što je ta šteta bila velika, nego što je na početku mandata učinio Ivo Josipović. Stjepan Mesić bio je žestoki osporavatelj Franje Tuđmana i njegove politike, bio je krivokletnik u Haagu na štetu Hrvata, bio je jedan od inicijatora i propagatora navodnog dogovora Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine. Međutim, i takav Stjepan Mesić nije se usudio ili nije želio u bosanskohercegovačkom parlamentu službeno optužiti Hrvatsku za ubojstvo i zlo koje se u Bosni i Hercegovini događalo. Osim toga, Stjepan Mesić nije zaboravljao bezbroj puta istaći da je uzrok svih zala velikosrpska agresija, da svi ostali zločini ne bi postojali da nije bilo velikosrpske agresije. Dakle, Stjepan Mesić i kada je neistinito optuživao Franju Tuđmana i hrvatsku politiku za vrijeme Tuđmana nikada nije išao tako daleko da amnestira velikosrbe i da negira da su agresori i da su uzročnici svih zala. Suprotno tome Ivo Josipović je otišao u parlament Bosne i Hercegovine i tamo neistinito optužio Hrvatsku, ispričao se za grijehe kojih nije bilo, zaboravio je reći barem jednu jedinu rečenicu o velikosrpskoj agresiji kao uzroku svih zala, tako da je ustvari propagirao povijesnu krivotvorinu svog kolege Tadića koji stalno ponavlja da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a u Bosni i Hercegovini rat svakog protiv svakoga. Josipović je otišao i dalje od Tadića, otišao je dalje i od muslimanskih nacionalista koji nikada nisu optužili Hrvatsku u svom parlamentu za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Jedan od bošnjačkih vođa Sulejman Tihić čak je imao potrebu braniti Hrvatsku, rekavši da bi bilo puno gore u Bosni i Hercegovini bez pomoći Hrvatske. Josipović je to učinio bez traženja konsenzusa s Vladom i Saborom. On je prekršio Ustav jer nema po Ustavu pravo samostalno kreirati vanjsku politiku. Predsjednik je samo sukreator vanjske politike. On je time nadmašio i gospođu Vesnu Pusić u njenim antihrvatskim stajalištima i optužbama. Zato nije slučajno što je gospođa Pusić oduševljena, što daje intervju sarajevskim „Danima“ u kojem izjavljuje da se ponosi s Ivom Josipovićem. Ona, Josipović, ide i dalje pa napada Deklaraciju o Domovinskom ratu kao netočnu, pogrješnu, koju trebamo marginalizirati ili ukinuti. Ona napada suprotno istini i činjenicama hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini iako bezbrojne činjenice potvrđuju da je Hrvatska spasila Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Ivo Josipović je otišao puno dalje od Stjepana Mesića već na početku mandata tako da ćemo uskoro, ako ga se ne zaustavi, žaliti za Stjepanom Mesićem! Činit će nam se kako je on bio sjajan predsjednik u odnosu na Ivu Josipovića! Ivo Josipović otišao je tako daleko da je za njega teško pronaći put povratka na obranu hrvatskih nacionalnih interesa. Velika je odgovornost pred Vladom i Saborom. Moraju ga zaustaviti u daljnjem činjenju štete. Jer on se sprema ići dalje. Spajdašio se s lukavim Borisom Tadićem koji ga voda žednog preko vode i koji mu lukavo, mora se priznati, mudro nameće politiku i interese Srbije. Josipović se trudi stvoriti atmosferu za povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije čime bi Hrvatska izgubila zadnju šansu da dokaže istinu o velikosrpskoj agresiji i opovrgne povijesne krivotvorine koje čvrsto brane Ivo Josipović i Vesna Pusić i njihovi politički istomišljenici koji žele bespoštednom kritikom hrvatske politike doći na vlast i zadati konačni udarac Hrvatskoj kao suverenoj i samostalnoj državi utemeljenoj na vrijednostima Domovinskoga rata i Tuđmanovog državništva. Jadranki Kosor i HDZ-u i svim domoljubnim snagama, bez obzira na sve razlike i slabosti, ne preostaje drugo nego jasno formulirati državničku i nacionalnu politiku, okupiti snage i zaustaviti rashrvaćenje Hrvatske.