U srijedu 7. srpnja 2010. guverner Hrvatske narodne banke iznenadio je Hrvatski sabor i cijelu javnost krutošću svoje analize. Iz riječi gosp. Željka Rohatinskoga u parlamentu, zaključuje se da se naše gospodarstvo i naše financije nalaze u kritičnom stanju, proizvodnja ne dobiva očekivanu potporu a zaduživanje države i privatnoga sektora će ubrzo dostići onu granicu pred kojom stoji Međunarodni monetarni fond, koji će za za svaki novi rok i za svaki pojedini euro dodatnoga zajma Republici Hrvatskoj postaviti teške recesivne uvjete.

Ekonomist Ljubo Jurčić, koji iskreno i stručno daje svoja mišljenja iako se je učlanio u SDP, izjavio je tom prigodom da će Hrvatska možda uspijevati sadašnju službenu neodgovornost neko vrijeme krpati novim zajmovima. Ali ubrzo će si vjerovnici naplatiti svoja potraživanja sva od jednom, preuzevši u svoje ruke sve ono dragocjeno što našoj državi još pripada: to znači šume, vode, priobalje, otoke...

Uznemirili su se mnogi, ali ne i Vlada. Vlada ima program i barem 3000 zakona, podzakonskih akata, projekata, pravilnika, elaborata i drugih veoma umno razrađenih tekstova, koji će, “još malo”, donijeti gospodarski oporavak. A to što je golema većina tih instrumenata pohranjena u ladicama i ormarima, a možda i skrivena u memorijama računala, to je samo dokaz koliko ih se čuva jer im se daje prava važnost. I čekat će s njima pravi čas, jer tajnovitost i nerad velike su krijeposti današnjice. Za sada, koaliciji bez hrvatstva prioritet su zahtjevi Beograda, frustrirani snovi kumrovečkih polubalzamiranih ljepotana i udbaških moćnika,

Zabrinjavajuće mjesto na ljestvici

Istoga dana kada je progovorio guverner Rohatinski, objavljeno je izvješće međunarodne grupe CMA Consulting (filijale američke CME-e, sa sjedištem u Chicagu) prema kojemu je Hrvatska na 20. mjestu najugroženjijih država kojima prijeti “default”, propast.

Radi se o valorizaciji povjerenja kad se o vanjskome dugu radi, a istina jest da gore od Hrvatske stoji sedam država članica Europske unije (Grčka, Portugal, Letonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Španjolska), ali to na nas ne treba djelovati umirujuće: svaka od tih država će se odupirati kako bude znala, a niti jednoj osim Letoniji i Hrvatskoj ne prijeti opasnost upadanja u novu-staru multinacionalnu zajednicu, u kojoj bi uz gubitak gospodarske autonomije i socijalnog razvitka, izgubile i nacionalni identitet i sva ljudska prava.
 

Upravo kada je govor o ljudskim i o nacionalnim slobodama, treba upozoriti da je pred nekih mjesec dana najviši dužnosnik izvršne vlasti EU-a, José Manuel Durao Barroso, predsjednik Europske komisije, najavio kako bi financijski krah na jugu našeg kontinenta mogao dovesti u nekim državama do uspostave novih diktatura. Ta njegova izjava prouzročila je čuđenje, zgražanje i izrugivanje cijeloga spektra lijevičara, lažnih liberala i profesionalnih lažova u politici i u medijima. Međutim, Hrvatima, koji naslućuju koliko kosovaca i udbaša sjedi po ključnim kancelarijama u Zagrebu, a već po povijesnom sjećanju znaju koliko se blizu kriju i čekaju Mladić i toliki “mladići”, ovo upozorenje nije izazvalo podsmjeh.

Politička odgovornost u gospodarstvu

U lipnju 2010. španjolski akademski institut CIS (Centro de Investigaciones Sociológicas”) odredio je putem ankete tri glavna problema koje građani smatraju uzrokom društvene tjeskobe i preprekom za napredak, a to su: nezaposlenost, gospodarska kriza i neizvjesnost te niska kvaliteta političke klase.

Ustvari, obradom odgovora znanstvenici su došli do zaključka da bi poredak mogao biti obrnut, iako ga široka publika ne prepoznaje izravno tim redoslijedom: niska kakvoća političkih vođa stvara nezaposlenost i odgovorna je za krizu i neizvjesnost. U kvalitetu političke klase se ubrajaju davanje prioriteta općem dobru, znanje, predanost, odlučnost, poštenje, ustrajnost, jasnoća ciljeva i odabir sredstava, itd.

Politička klasa koja danas sustavom monopola odlučuje i u politici i u ekonomiji i u medijima, gleda na drugu stranu kad se o odgovornosti radi, a vrline koje se - kao minimalni kapital - ovdje nabrajaju, te vrline naprosto ova garnitura nema. Nema je ni ona druga garnitura koja sjedi i čeka da se do kraja istroši postava na pozornici.

I što onda? Još uvijek su otvoreni mnogi prostori gdje se ne samo raspravlja, već se i stvaraju stručni timovi, okupljaju ljudi i traže lideri koji će spriječiti da se Hrvatskoj dogodi ono što Barroso predviđa kao stvarnu opasnost.