Nakon pravno-političke katastrofe koju je 22. srpnja 2010. doživjela Srbija na Međunarodnome sudu pravde u Den Haagu, to jest kada je priznata legalna valjanost neovisnosti države Kosovo, zavladala je panika u srpskim diplomatskim krugovima. Osim pune potpore Rusije i formalne potpore Kine, najjači saveznici Beograda i srpskih ekspanzionista vjerojatno se danas nalaze na zagrebačkom Pantovčaku.

U svom stavu prema tim srpskim krugovima, predsjednica Vlade Jadranka Kosor pokazuje se u javnosti pristojno suzdržana, dok je ''operaciju bratstvo i jedinstvo'' na sebe preuzeo Ivo Josipović. I to ne samo preko koordiniranih djelatnosti s prekodrinskim revizionističkim čimbenicima, nego i preko šire internacionalizacije povijesnih sporova, kako bi se stari i novi konflikti opet rasplamsali na međunarodnoj sceni s programiranim i umjetno iskonstruiranim jačanjem beogradskih pozicija u tzv. ''zapadnom Balkanu''.

Stari konji i predstave Pantovčaka

Makar je agitacija pomno priređena kao što se to vidi ovih dana, povijest budućih vremena se piše također i na neki drugi način i na nekim drugim mjestima. Zato, upitne su danas mogućnosti klana koji se je udomio na Pantovčaku: tamo se jašu stari konji i maše se s avetima prošlosti kako bi se Hrvatsku ocrnjivalo jednako kao i u ona najgora vremena Titove diktature. S istim argumentima, na istim mjestima, uglavnom s istim akterima ili s njihovim klonovima mlađe generacije.

Situaciju i uzbunu u redovima srpskih ekstremnih revizionista pokazao je Tomislav Nikolić, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS), kad je od predsjednika države Borisa Tadića zatražio prošloga vikenda, na burnom sastanku, smjenu ministra vanjskih poslova, ''jer doživljavamo poraz za porazom. Dapače, potrebno je nakon odluke Međunarodnog tribunala, raspisati izbore''.

Nikolić je upravo nedavno obnovio i suradnju sa svojom izvornom, Radikalnom strankom, predviđajući pad vlade nakon haaške presude, te je - prema istim povjerljivim izvorima - upozorio predsjednika Borisa Tadića da se ''Srbija raspada iznutra''. Prema njegovoj procjeni sada je na redu Sandžak, a ''to nam je mamac za rat s Turcima''. Vjerojatno je tim nazivom htio obuhvatiti Muslimane i Bošnjake. K tome, sa svojih ideoloških pozicija, predložio je Tadiću da pošalje dodatnih 10.000 vojnika na Sandžak sada, a ne ''kada bude gorilo''.

Sandžak kao žarište

Kako je poznato, Sandžak je pokrajina u kojoj su četnici vježbali svoje istrjebljivačke sposobnosti već u kraljevskoj Jugoslaviji, pa je tako muslimanski narod tamo s posebnim oduševljenjem dočekao raspad te države. Pod kraj Drugoga svjetskog rata u Sandžaku su počinjena masovna ubojstva nad tim muslimanskim narodom (to jest, prema enciklopediji Stjepana Mesića, trebale bi to biti opravdane odmazde nad lokalnim zločincima), a teritorij od 8500 četvornih kilometara podijeljen je između Srbije i Crne Gore (veći dio potpao je pod Srbiju).

Ispražnjene domove zauzeli su pripadnici ''oslobodilačkih'' postrojbi. Bosna i Hercegovina je krvarila tako također i na tu ranu. Danas stanovništvo Sandžaka broji 450.000 ljudi, od kojih 250.000 živi pod beogradskom izravnom vlasti, a 200.000 se nalazi unutar granica Crne Gore.

Siromaštvo, podcjenjivanje i oštri pritisci kojima je podvrgnuto pučanstvo Sandžaka, doveli su do toga da je u Beogradu stvorena neformalna grupa koja se naziva ''Prijatelji Sandžaka'', a sačinjavaju je veleposlanici Turske, Japana, Sjedinjenih Američkih Država, Austrije, Njemačke, Norveške, Velike Britanije, Francuske, Švedske, Španjolske, Portugala, Češke i Švicarske, isto kao i predstavnici UN-a i Europske unije.

Očito je da je svrha tih država i organizacija pružiti pomoć tlačenoj i izoliranoj pokrajini, kako bi se oslabile fundamentalističke islamske skupine koje prodiru na to strateško područje.

Nepopustljivost imperija koji više ne postoji

Međutim, u Beogradu, parlamentarac Radikalne stranke Milan Veselinović, koji predstavlja Srbe birače iz Novoga Pazara (glavnoga grada Sandžaka), tvrdi da su spomenute diplomatske inicijative ''poruka smrti'', jer da su i pred dvadesetak godina strani diplomati bili stvorili sličnu radnu grupu koja se je bavila Kosovom…

Očito on nije shvatio da je u svakom slučaju njihova pomoć bila potrebna tamo, isto kao što je i danas dobrodošla na Sandžaku, a da beogradske vlasti – kao glava nekog carstva koje više ne postoji - nisu shvatile ni tada kao što ne razumiju ni danas da moraju promijeniti svoju politiku prema potlačenim narodima.

Turska je već najavila da će graditi međunarodnu zračnu luku blizu Novoga Pazara, druge će države graditi cestu Novi Pazar – Tutin -Sjenica, predviđena je i dječja bolnica, itd. Otvorit će se knjižnice u raznim gradovima i selima.

Danas je kriza međunarodno prepoznata
 

U ovakvom malom okviru zaključuje se da dio međunarodne zajednice – vjerojatno tek zaslugom malog broja dobro upućenih diplomata – priznaje krizu koja postoji na jugu i na zapadu srpske države, a šira javnost je o napetostima na Sandžaku, zbog uskraćivanja nacionalnih prava bošnjačkom narodu, saznala tek pred nekoliko tjedana: na veoma izazovan način progovorio je muftija Muamer Zukorlić, glavni tajnik Islamske zajednice u Srbiji, pa je sadašnja uzbuna u Beogradu dobrim djelom posljedica njegovog govora na saboru Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka.

Zukorlić je zatražio da Bošnjaci u Srbiji budu priznati konstitutivnim narodom, a da se njihov jezik uvede kao prvi ili kao drugi službeni jezik na svim područjima na kojima su oni većina ili prva manjina. Naglasio je da u Srbiji živi pola milijuna Bošnjaka i još 350.000 građana muslimanske vjere.

Nakon njegovoga javnog iskoraka ''Bošnjački nacionalni savjet'' je izabrao za predsjednika profesora Mevluda Dudića, rektora sveučilišta u Novom Pazaru te jednoga od čelnih ljudi Islamske zajednice u Srbiji. Prema Dudićevim riječima ''došlo je vrijeme kad nas se više ne može gaziti, a sljepoća beogradskih vlastodržaca, nasilje nad vlastitima i tuđima, te njihov opetovani revanšizam zbog stvarnih ili neistinitih nepravdi kroz stvarnu ili neistinitu povijest, doveo je ovu regiju do uvijek novih zločina''.

Činjenica jest da je kriza prepoznata. Mi Hrvati prepoznajemo također krize koje mogu izazvati na hrvatskom tlu Budimir Lončar, Josip Manolić i široki krug drugova provokatora. Zaista je vrijeme za oprez i za pomnu analizu stanja u Bosni i Hercegovini te na Sandžaku. Napadi na hrvatsku opstojnost mogu s deklarativnoga i protokolarnog plana, premjestiti se na teren obračuna u ime ''opravdanih osveta''. A možda i operativno povezati se s napetostima koje se pletu istočno od naših granica.