Predsjednica Hrvatske vlade Jadranka Kosor nastoji dogurati sa svojom Vladom sve do kraja predviđenoga mandata. Teško, ali ipak će možda i uspjeti u tom pokušaju. Ispočetka je izgledalo da zadovoljava međunarodne standarde, a sada je idila donekle oslabila. Ipak izgleda da u ovom trenutku nitko ne želi prijevremene izbore, a mi Hrvati želimo ih još manje.

Od kada je s čelnoga Vladinog mjesta prije trinaest mjeseci otjeran Ivo Sanader odlukom stranih ne samo političkih čimbenika, svima je jasno da na čelu hrvatske politike nema više narodnih moćnika ni vladara. Ni autentičnih autoriteta. Posljednji demokratski narodni vladar Hrvatske bio je dr. Franjo Tuđman. Nakon njegove smrti, upletenost stranih obavještajnih i financijskih čimbenika poremetila je politički sustav, proizvela je svoje medije i svoje umjetne ''elite'', a mediji i lažne elite rastočili su političke stranke i do danas nametnuli vidljive vlastodršce.

Nema pobjede na izborima bez glasova birača

Unatoč tom ne-etičnom okviru, borba za pozicije je svenazočna, jer je potrebno zadobiti povjerenje što većeg postotka birača: glasovi građana ipak su potrebni za održavanje demokratskoga postupka. A o poslušnosti kandidata-pobjednika i tako brinut će se „emisari noći“. O tome može govoriti Sanader (makar dobro znade da mu je pametnije šutjeti). Na toj kliskoj platformi Jadranka Kosor je shvatila da HDZ treba vratiti njegovim korijenima, jer kako tvrdi udarna jugonovinarka Jelena Lovrić, ''Tuđman u Hrvatskoj demokratskoj zajednici živjet će vječno'', pa prema tome živi vječno u većini naroda.

Zbog toga je HDZ bio većinska stranka, sve do potpunog iznevjerenja stranačke vrhuške vlastitih načela. Prvi puta je na posljednjim predsjedničkim izborima stranka Franje Tuđmana pala na mjesto jadne gubitničke snage.

I u tome je problem: vrati li se Jadranka Kosor samo Tuđmanovoj domoljubnoj retorici, a ne njegovim domoljubnim djelima, i ne uvede li ona, ili ne vrati li u stranku domoljubne, stručne i radišne ljude, ni ona ni HDZ ne će imati budućnosti. I u tome se opaža najveći njezin problem. Teško joj je s ljudima: tolerira komunističke izvorne proizvode, posebice ispade nekih drugarica. Zbog toga je i danas na njezinom scenariju hrvatska retorika - uvijek ispred hrvatskih djela.

Apstinenti i „treći politički put“

U tom kontekstu, nije čudno što anketa Cro-Demoskopa pokazuje da u Hrvatskoj raste broj građana apstinenata: ne žele glasovati za HDZ koji manevrira s ljudima s kakvima manevrira, te provodi recesijski program. Istodobno, ne žele dovesti na vlast Josipović-Manolić-Mesićevu „kukuriku koaliciju“.

Čak i Žarko Puhovski odaje priznanje onim građanima (njih 30 posto prema njegovoj procjeni) koji traže neki treći put. Naravno, Puhovski ne može, kao ni Zoran Pusić, daleko od debla s kojeg su se hranili od kad znadu za sebe: treći put bi mogao biti mesićevski, a to je potpuno besmisleno. Bio bi to samo ortak kukurikujevaca, a ne treći put.

Naprotiv, Jadranka Kosor bi mogla otvoriti taj treći put, to jest mogla bi očistiti onaj prvi, iskonski put suvereniteta, dostojanstva i napretka Hrvatske, svima koji podržavaju takav demokratski projekt autentičnoga HDZ-a. Oni koji danas traže treći put, te dobar dio građana koji su danas apstinenti, imali bi ponovno svoj udio u hrvatskoj živoj stvarnosti.

Za istinske odluke u tom smjeru, ostalo je malo vremena. Ukoliko do njih ne dođe preko predsjednice HDZ-a, pravi ''treći put'' će nastati iz ljutnje, a to na prvi pogled ne bi bilo dobro. Međutim i iz ljutnje mogu niknuti veliki pothvati; ako je pokretačka ljutnja moralno opravdana a operativno djelotvorna na demokratskim i hrvatskim osnovama - odluke će se uskoro donositi, a prijevare će ostati na mrtvom kolosijeku poraza.