U nas se često govori o govoru mržnje a vrlo malo o politici mržnje. Najbolji primjer su događanja vezana za mjesto Srb. Potpredsjednik Hrvatske vlade Slobodan Uzelac, partijski sekretar grada Zagreba 1971. koji je provodio čistke i protuhrvatski djelovao nakon otkrivanja spomenika navodno antifašističkoj borbi u Srbu okomio se u jednoj televizijskoj emisiji na one koji iznose argumente, koji nedvojbeno potvrđuju da ustanak 27. srpnja 1941. koji se slavio u Jugoslaviji kao dan ustanka naroda Hrvatske nije bio antifašistički ustanak nego četnički ustanak. One koji govore istinu Uzelac optužuje za govor mržnje.
 

Bez obzira na rizik što će mi vjerojatno oni koji povode politiku mržnje prema hrvatskom narodu optužiti da je suprotstavljanje takvoj politici govor mržnje, iznijet ću neke nepobitne činjenice koje raskrinkavaju politiku mržnje i vrlo sustavno nastojanje da se četnici pretvore u antifašiste a zločinci u borce za slobodu i demokraciju.

Komunisti + četnici = crvena zvijezda petokraka + kokarda

Duga je povijest četničkoga antihrvatskog zločinačkog djelovanja, ali i povijest simbioze crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde u toj antihrvatskoj politici gnjeva i mržnje. Ta politika nije slučajna, nju su davno formirali Ilija Garašanin, Stevan Moljević i Vuk Stefanović Karadžić. U karađorđevićevoj kraljevskoj Jugoslaviji sustavno se provodio projekt pretvaranja Jugoslavije u veliku Srbiju. Hrvati su bili izloženi teroru i progonu. O kakvoj politici se radi možda najbolje pokazuje jedan detalj, u Senju su ubijeni hrvatski mladići jer su pjevali hrvatske pjesme. Ubili su ih žandari. Nakon toga njihovim roditeljima je ispostavljen račun, odnosno traženo je da plate metke s kojima su njihova djeca ubijena.

Godine 1941. u raspadu Kraljevske Jugoslavije četnici masovno ubijaju Muslimane i Hrvate. Drinom je tekla krv nakon masovnih zločina u Foči, a navodni ustanak naroda Hrvatske u Srbu 27. srpnja pretvorio se u zločinački četnički pothvat i masovna ubojstva i progone Hrvata. Dokumenti potvrđuju da su u ustanku bili pretežno četnici i da su prethodno napravili sporazum s talijanskim fašistima, dakle to je bio fašističko-četnički ustanak a ne antifašistički.

Nadalje, godine 1945. i poslije većina četnika je kokarde zamijenila crvenom zvijezdom petokrakom i postupno se komunistička politika sve više pretvarala u velikosrpsku četničku politiku s ciljem stvaranja velike Srbije. U tom procesu opet je velika uloga mjesta Srb kao simbola četničke politike. Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje.

Savka Dabčević Kučar bila je zgrožena s mržnjom prema Hrvatima koji je vidjela na tom skupu te je napisala: "Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje."

Srb je simbol četničke politike

Dolazi Slobodan Milošević, Memorandum SANU-a, projekt velike Srbije koji se pokušava ostvariti ognjem i mačem, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom.

I u toj politici opet je simbol Srb. Upravo 25. srpnja 1990., kada je Hrvatski sabor donosio ustavne amandmane ukidajući socijalističke i komunističke simbole Srbi su donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. U Deklaraciji Srbi traže dvojni suverenitet i posebni teritorij a na mitingu na kojem je bilo oko 150 tisuća Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, skandiralo se: "Ovo je Srbija!" Dakle, Srb je simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.
 

U međuvremenu četnici su u Srbiji odlukom Skupštine i državnih tijela službeno proglašeni antifašistima. Ako je nedvojbeno da su i u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i ratu protiv Hrvatske zajednički djelovali četnici i JNA odnosno da je Miloševićeva i Šešeljeva politika bila na istom zadatku, onda je još strašnije ono što se dogodilo ove 2010. godine u Srbu.

JNA i velikosrpska Miloševićeva politika zajednički su provodili zločinačku politiku prema Hrvatima. Beograđani su s cvijećem obasipali tenkove koji su išli razarati Vukovar i ubijati žene i djecu. JNA je izvršila zločin genocida u kooperaciji s četnicima. Prilikom okupacije Vukovara četnici su pjevali: "Druže Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate." Oni nisu samo pjevali oni su to i radili. Masovno su ubijali i u kooperaciji crvene zvijezde petokrake i kokarde tisuće Hrvata su završili u logorima u Srbiji.

Hrvatska vojska na čelu s generalom Antom Gotovinom spasila je Bihać od još većeg genocida i pokolja nego što je učinjeno u Srebrenici, a u Srebrenici je ubijeno osam tisuća ljudi pod vodstvom generala Ratka Mladića sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Taj Mladić je i dalje na slobodi jer ga Srbija ne želi izručiti a Gotovina kao heroj je u zatvoru.

Srbijanski predsjednik Boris Tadić znajući da je Gotovina heroj, a ne zločinac, vrši pritisak na Haaški sud tvrdeći kako bi oslobađanje Gotovine stvorilo političke probleme u regiji. Njega ne zanima pravo i pravda, njega ne zanima istina, on nastavlja velikosrpsku politiku, tvrdi da je Oluja zločinački pothvat, da je u Oluji napravljen genocid nad Srbima. Hrvatski predsjednik Josipović s njim je u "medenom mjesecu ljubavi", plaća ljetovanje njegovoj obitelji na Brijunima. Tadić šalje svog izaslanika u Srb. Spomenik se obnavlja kamenom iz Srbije, ponovno se javlja politika „događanja naroda“, ponovno Srb postaje simbol slavljenja politike mržnje prema Hrvatima.

Dakle, Srb je značajan kao simbol, on je simbol četničke velikosrpske antihrvatske politike i 1941. i 1971. i 1991. i danas 2010. Zato ga Srbi slave, zato slave svoju pobjedu jer su pokorili hrvatsku politiku. Predsjednik Josipović govori o zajedničkoj borbi hrvatskoga i srpskog naroda, dakle vraća se na 1990. godinu i vraća nadu Srbima da će postati ponovno narod u Hrvatskoj koji će biti tutor Hrvatima i s njima zajednički dijeliti vlast. Hrvatska vlada financira obnovu spomenika, Hrvatski sabor je pokrovitelj četničke proslave i rehabilitacije četništva.

Četnička velikosrpska politika ne će se zadovoljiti postignutim

Zašto je potrebno govoriti istinu i iznositi ove činjenice. Ne samo zato što je potrebno obraniti istinu o našoj prošlosti, što je potrebno zaustaviti proces rehabilitacije četništva i u Hrvatskoj, nego i zbog toga što je potrebno obraniti Hrvatsku državu i slobodu hrvatskoga naroda. Četnička velikosrpska politika ne će se zadovoljiti postignutim.

Treba očekivati da će uskoro zatražiti srpsku autonomiju u Hrvatskoj i da će zatražiti da Srbi dobiju status naroda. Dakle, na djelu je rehabilitacija politike mržnje, rehabilitacija antihrvatske četničke politike, a najgore je što hrvatske političke stranke i hrvatski dužnosnici koji bi trebali braniti istinu i hrvatske nacionalne interese sramotno pomažu i promoviraju takvu politiku.

S obzirom da mi je supruga Ankica iz Boričevca, da je njezina obitelj na vrijeme pobjegla, da je u bijegu rođena u Bihaću, da poznajem mnoge obitelji iz Boričevca, mogu opisati užas svih tih ljudi s ovim što se događa.

Dvadeset godina traže od hrvatske države pravdu, da se obnove zemljišne knjige i da im se vrati njihova imovina. Sve vlade kažu: „Nema novaca!“, ali ima novaca da se financira spomenik onima koji su zločine učinili, koji su spalili njihova sela, pobili one koji nisu pobjegli i Hrvatska vlada financira njihovim poreznim sredstvima obnovu tog spomenika, a hrvatski predsjednik ih podučava da je četničko razaranje i ubijanje bila časna borba za slobodu i pravdu i da se ponosi s onim što su učinili.

Dakle, ne samo da se rehabilitiraju zločinci i četnici nego se od hrvatskoga naroda traži da ih slavi kao heroje i borce za slobodu i pravdu. Zato je ne samo nemoralno, nego i kukavički i izdajnički mirno prihvaćati takvu politiku. Zato, napisah i spasih dušu!