Navijam za Dinamo, govorili su Hrvati Dalmatinci da se zna tko sam, da se zna da sam Hrvat, a za Hajduk da se zna odakle sam, da sam Hrvat Dalmatinac

U Hrvatskoj već dugo vremena sustavno se na različite načine diskreditiraju i sotoniziraju sve hrvatske nacionalne svetinje, sve vrijednosti i sve institucije koje čine bitan dio hrvatskoga nacionalnog identiteta koje su se u teškim vremenima kada se taj identitet pokušavao ukinuti - poništiti i onemogućiti bile izraz njegova postojanja i otpora.

Ovaj put sam se odlučio nešto napisati o napadu na dvije nacionalne svetinje: Katoličku Crkvu i sveto ime Dinamo, odnosno ne samo na Dinamo nego i na hrvatsku reprezentaciju koja je trn u oku jer se jedino na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije ponosno vijori tisuće i tisuće hrvatskih zastava što mnogima strašno smeta.

U vrijeme komunističke Jugoslavije, kada se hrvatski nacionalni osjećaji nisu smjeli politički i javno izražavati, kada se išlo u zatvor zbog pjevanja domoljubnih pjesama, na neki način nacionalni osjećaji i nacionalni identitet izražavao se kroz ljubav za nogometne klubove Dinamo i Hajduk. Navijam za Dinamo, govorili su Hrvati Dalmatinci da se zna tko sam, da se zna da sam Hrvat, a za Hajduk da se zna odakle sam, da sam Hrvat Dalmatinac. Kada se 1971. u hrvatskom proljeću otvorio prostor za slobodu izražavanja hrvatskog domoljublja nije se slučajno skandiralo na velikim masovnim skupovima: "Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo!"

Isto tako 90-ih godina znakovito je da se prvi fizički otpor velikosrpskim pretenzijama i teroru dogodio na utakmici Dinamo - Crvena Zvezda što mnogi smatraju kao početak otpora velikosrpskoj agresiji. Također nije slučajno da su plavi "zločesti" dečki i Torcida bili u prvim borbenim redovima u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.

I baš zato što je Dinamo bio nacionalni simbol, što je za generacije Hrvata postao i bio svetinja. To ružno mehaničko, odnosno komunističko ime koje je nametnuto postalo je simbol domoljublja i ljubavi i način izražavanja hrvatstva. Zato nije slučajno što ni veliki autoritet predsjednika Tuđmana nije bio dovoljan da Dinamovci prihvate novo ime Croatia jer za Hrvate Dinamo je postao simbol domoljublja i ljubavi nešto više od nogometnog kluba.

Lažni Uefin istražitelj

Zato je na zadovoljstvo vraćeno ime Dinamo. I u našoj slobodnoj Hrvatskoj tako je Dinamo, kao i za generacije koje su živjele u komunističkoj Jugoslaviji, i dalje ostao simbol domoljublja i ponosa te se može reći da i danas mladi ljudi kao i nekada vide i osjećaju Dinamo kao nacionalnu svetinju.

Zato nije slučajno da one političke mračne i antihrvatske snage u procesu rashrvaćenja Hrvatske, u procesu detuđmanizacije i sotoniziranja svih hrvatskih simbola, nastoje vrlo lukavo i sustavno destruirati i sveto ime Dinamo i od nacionalnog ponosa pretvoriti ga u nacionalnu sramotu.

Ti mrzitelji i izrugivači najradije bi da se ukinu i Dinamo i Hajduk, da se spužvom zaborava izbrišu iz sjećanja, iz povijesti. Upravo ta težnja za rušenjem, brisanjem recidiv je komunističkog mentaliteta. Komunisti su ne samo ubijali i zatvarali svoje ideološke protivnike, oni su sve poduzimali da se iza njih izbriše svaki trag postojanja.

Koristi se svaka prilika za destrukciju. Nedavno smo bili svjedoci izmišljene afere koja je poslužila da se sa velikom strašću piše bezbroj članaka kako je Dinamo najveće zlo i kako ga treba prebaciti u drugu ligu odnosno uništiti. Pojavio se nekakav istražitelj Uefe Bokšić, sitni manipulator i prevarant kojeg su hrvatski mediji pretvorili u suca pravednika koji će očistiti "Augijeve štale" Dinama i hrvatskog nogometa.

Pisalo se kako je to kraj Dinama, slavilo se. Predsjednik HNS-a Vlatko Marković jedan je od rijetkih Hrvata koji se suprotstavio hrvatskome podaničkom mentalitetu, otišao u Uefu predsjedniku Michelu Platiniju i jasno rekao da ne dozvoljava da se prema Hrvatima, hrvatskom nogometu i Hrvatskoj odnose kao prema smeću te da ne će dozvoliti da manipulanti i sitni prevaranti u ime Uefe navodno sređuju situaciju u Hrvatskoj.

Još se nešto dogodilo ovih dana što potvrđuje kako su i Hrvatska nogometna reprezentacija i Hrvatski nogometni savez i Dinamo i Hajduk trn u oku određenim snagama, jer se i Dinamo i Hajduk i Hrvatska reprezentacija, kako vodstvo tako i igrači, ne srame svoje katoličke vjere i svoga katoličkog identiteta jer ga javno i s ljubavlju izražavaju i brane. Dakle, Hrvatski nogometni savez, predsjednik Vlatko Marković, hrvatska nogometna reprezentacija, izbornik Slaven Bilić, Dinamo i Hajduk i vodstvo i igrači su na udaru jer su vjernici; upravo zato što su vjernici oni se prije važnih natjecanja mole i uvjereni su da im molitva pomaže.

Zato i idu i u Međugorje i na hodočašća, zato Hajdukovci imaju kapelicu na stadionu, zato su iz svog uvjerenja išli kardinalu Josipu Bozaniću uoči početka kvalifikacija za Europsko prvenstvo.

Na zahtjev vodstva hrvatske nogometne reprezentacije kardinal Bozanić primio je hrvatske nogometne reprezentativce i vodstvo Hrvatskoga nogometnog saveza. Taj događaj bio je povod za izrugivanje, vrijeđanje i govor mržnje te je poslužilo kao povod za napad na vjerske osjećaje hrvatskih športaša. U ironičnom tonu Jutarnji list piše pod naslovom "Pomozi, Bože", kako hrvatski nogometaši često sazivaju Božju pomoć, kako su Dinamovci stalni gosti u Međugorju (u svojoj aljkavosti i bahatosti umjesto Međugorje napisali su Međimurje), kako je Hajduk na svom stadionu sagradio kapelicu, kako hrvatski reprezentativci kao hit nose narukvice iz Međugorja, kako na Europskom prvenstvu molitve nisu uslišane, kako Dinamovci idu i u Lurd i u Mariju Bistricu i na brdo ukazanja u Međugorju.

Rugaju se kako je Danijel Pranjić kupio pet Biblija itd. Međutim sve je to napravljeno da bi se uz reportažu o audijenciji kod nadbiskupa i kardinala objavio komentar s ironičnim naslovom "Kardinal dobio poziciju na desnom krilu". Taj komentar je izraz mržnje i Friedrich Nietzsche, autor knjige "Antikrist", ne bi ga se sramio. Audijencija kod kardinala ironično se uspoređuje sa sličnim događajima u Iranu ili nekim drugim teokracijama.

Taj susret vjernika športaša sa svojim kardinalom koji je protekao u srdačnoj atmosferi nazvan je "ružnim, nepotrebnim i bezuspješnim pokušajem institucionalizacije vjere". Lukavo se u komentaru piše kako se nadaju da posjet kardinalu ne će antagonizirati one nogometne navijače koji jako vole hrvatsku reprezentaciju, ali ne vole ili nemaju nikakve osjećaje prema Katoličkoj Crkvi.

U članku je napisano da se radi "o antipatičnom nacionalno vjerskom kičeraju koji su bili u modi 90-ih godina kada su župnici i biskupi na televiziji blagoslivljali sve što se u Hrvatskoj kretalo i pokretalo, gradilo i otvaralo". U članku se zaključuje da je "dolazak nogometaša na Kaptol krajnje ljigav, uliznički potez usmjeren prema sustavu vrijednosti koji u ovom društvu srećom više ne postoji. Hrvatski su nogometni reprezentativci jučer promašili penal jedno desetak godina iznad gola".

Sotonizacija vjere i vjernika

Ovakvi stavovi čisti je govor mržnje, sotonizacija vjere i vjernika. Ali oni su i više od toga, oni su pokušaj da se jedan lijepi, humani susret kardinala s vjernicima športašima i izražene dobre želje i uvjerenje u koje vjeruju vjernici da molitva pomaže, da će molitva kardinala pomoći športašima vjernicima u njihovoj borbi da kroz šport i uspjeh izraze svoje domoljublje i svoj nacionalni identitet, proglasi prljavim, ružnim čak da se hrvatska Katolička Crkva optuži da želi Hrvatsku pretvoriti u teokratsku državu sličnu Iranu.

I sve to piše "moralni autoritet" novinar koji je čak objavljivao izmišljene intervjue, koji je po naredbi iz stranih veleposlanstava i njihovim potrebama izmišljao lažne optužbe protiv generala Ante Gotovine. Za njega je susret kardinala sa svojim vjernicima športašima atentat na javno ćudoređe, za njega je Crkva opasnost, porok kao i za Nietzschea.

On bi bio najsretniji kada bi se vratili na komunistička vremena u kojima se provodio Nietzscheov stav "protiv svećenika ne postoje razlozi, postoje kaznionice". Nietzsche je pisao u svojem "Antikristu": "Treba prognati onoga tko jede sa svećenikom za istim stolom, čovjek se time ekshuminicira iz časnoga društva. Svećenika treba izopćiti, izgladniti i otjerati ga u pustinju bile koje vrste“.

Jutarnji list nešto je blaži od Nietzschea i njegovog "Antikrista", on bi samo zabranio da hrvatski kardinal na bilo koji način komunicira s vjernicima športašima jer za njega je to opasnost da Hrvatska postane Iran, odnosno dokaz da hrvatska Katolička Crkva ima prevelik utjecaj na moralni život.

I da zaključim, upravo je obrnuto. Hrvatski nogometni reprezentativci ni na koji način kao i kardinal Bozanić nisu napravili nikakav kičeraj, nikakva ružna gesta, niti su na bilo koji način pokušali, kako su optuženi, djelovali izvan onoga što Hrvatski Ustav garantira kao slobodu vjeroispovijesti. Jutarnji list i njegovi novinari suprotno tome ružno su neukusno i sa izljevima mržnje pokušali diskreditirati slobodu vjeroispovijesti.

Smiješno je kada jedan drugi njihov komentator piše kako je normalno da Sveti Otac prima športaše, ali ako to radi hrvatski kardinal onda je to ne samo svetogrđe nego i ružni i prljavi pokušaj da se Hrvatska pretvori u Iran.