Eto, nije prošao ni jedan cijeli dan od sinoćnjeg glasanja u Saboru kojim je Jadranka Kosor dobila suglasnost za potpis sporazuma o arbitraži sa Slovenijom a već smo ,mi koji smo glasali protiv, proglašeni nacionalnim izdajicama. Točnije, optuženi smo da smo iznevjerili nacionalne interese.
Tako barem piše Mladen Pleše u „Jutarnjem“.
Što nam Pleše stavlja na teret?
Iznevjerili smo nacionalne interese, stranačke probitke nismo podredili nacionalnim interesima , nismo razumijeli da bez popuštanja i kompromisa nema dogovora, nismo razumijeli da se sporazum primjenjuje tek NAKON ulaska Hrvatske u EU, iskazali smo apriori sumnju da će arbitri arbitrirati potiv Hrvatske i zamjera nam neshvatljivo nepovjerenje prema organizaciji u koju želimo ući.
S obziroma da nas devetoricu (a ne osmoricu, kako je službeno objavljeno) koji smo glasali protiv kao i onih 45 suzdražanih ne spaja zajednička organizacija – stranka, s obzirom da nismo imali prethodni dogovor o načinu glasanja i ono najvažnije, razlozi ili argumenti protivljena sporazumu su nam različiti, na ove besmislene optužbe odgovaram samo u svoje ime.
Koje smo to nacionalne interese iznevjerili? Zar je JEDINI nacionalni interes Hrvatske ući u EU? Tko je taj jedini interes definirao? U čije ime? Ovim sporazumom Sabor dio svojih suverenih ovlasti izvedenih iz Ustava prenosi na međunarodnu oraganizaciju i prije ulaska u EU. Zar to u suverenoj državi nije pitanje za odlučivanje na referendumu?
Ako će Arbitražni sud odlučivati o UTVRĐIVANJU granica a između Slovenije i Hrvatske znači li to da granica ne postoji? Da je Badinterova komisija pogriješila? Ili granica postoji a spor je u točnoj lokaciji granične crte? Radimo li ovim pristankom na Arbitražni ad hoc sud umjesto na međunarodna sudišta u Haagu ili Hamburgu presedan kojega će sutra koristiti Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina s kojima također imamo spor o točnim lokacijama graničnih crta? Da li je nacionalni interes da u svim tim sporovima pristajemo na arbitriranje ad hoc sudova ili je ipak nacinalni interes, s pozivom na međunarodno pravo da te sporove rješavaju redovni sudovi u Haagu i Hamburgu?
Pleše me dalje poučava da je dogovor moguć samo popuštanjem i kompromisom. U čemu je Slovenija popustila? Čega se ona odrekla? Da nas više neće ucjenivati u postupku pregovora o ulasku u EU !? Ali ne i u postupku ratifikacije pristupnog ugovora Hrvatske u EU !
I poptuno KRIVO piše da se sporazum primjenjuje tek ulaskom Hrvatske u EU. Ne, sporazum predviđa da svi procesni rokovi teku od dana potpisa Ugovora o pristupanju RH u EU. Nakon toga ide postupak ratifikacije Ugovora u svih 27 članica. A to može trajati .... toliko dugo koliko će Slovenija htjeti.
Zamjera nam se i sumnja u moguće arbitre. A tko su oni? Ima li Hrvatska utjecaj na sastavljanje liste mogućih arbitara? NE! Mi smo suverena država i bez sumnje moramo vjerovati arbitrima za koje ne znamo tko su, poručuje Pleše. Slijepo vjerovanje jedan je od načina kako Hrvatska mora u EU?
A ja pak sumnjam u one koji su nas prisilili na odricanje od ZERP-a a istovremeno proglašavaju svoje isključive gospodarske pojase u moru. U one koji su dozvolili ucjenu Slovenije prem Hrvatskoj. U one koji pojedinima članicama daju izuzetke (Irska, Češka) a od nas traže slijepo vjerovanje.
U cijeloj raspravi dominirao je taj prokleti morski dimnjak koji bi Sloveniju vodio ka međunarodni m vodama u Jadranu. I naravno da se zaboravilo i na kopnenu granicu. A najduža sporna crta kopnene granice je u mom Međimurju. Već sam objavio karte spornih crta.
http://www.lesar.info/modules/news/article.php?storyid=291
http://www.lesar.info/modules/news/article.php?storyid=292
Od mene se traži da slijepo vjerujem nekome za koga ne znam tko je , da će biti pravedan i suditi samo po međunarodnom pravu. ( Nakon prog svjetskog rata jedna međunarodna komisija boravila je u Međimurju nekoliko mjeseci. Oni su odlučivali je li Međimurje dio Hrvatske ili Mađarske. Tada nas je spasio Dr. Ivan Novak i naša narodna pjesma. Od onda nikome ne vjerujemo na slijepo.)
Zašto je prijedlog odluke koji je iz Vlade došao u Sabor bio tako šlapavo pripremljen da je Vladimir Šeks kasno popodne morao pisati novu odluku? (To je ono štoje Jadranka Kosor nazvala „amndmanom klubova vladajuće koalicije“- ako ste gledali prijenos sjednice) Toliko šlampav da u sebi nije sadržavo čak ni ustavnu ovlast Sabora da o odluci odlučuje. Zašto je premijerka prošli tjedan u četvrtak pokušala brzopoteznim ratom dobiti suglasnost Sabora? Podsjećam: u četvrtak u 18 sati bili su pozvani stranački lideri da daju zeleno svjetlo, u 20 sati trebala je biti izvanredna sjednica Vlade a Sabor je po tom planu već u petak trebao dati suglasnost za potpis. Tako se brane nacinalni interesi, zar ne gospodine Pleše?
I na kraju, zašto pravo na zaštitu nacionalnih interesa ima samo partitokracija a ne i demokracija?
Zašto se smatra da samo plitičke stranke znaju definirati i štititi nacionalne interese? A gdje su tu građani? Mislim, gdje je tu referendum? A da, promjeniti ćemo i Ustav tako da će i o ulasku Hrvatske u EU moći odlučiti manjina, ne večina.
Sada sam shvatio da sam nacinalne interese iznjevjerio i kada sam glasao protiv ulaska u NATO bez referenduma, da nacionalne interese ugrožavam i s zahtjevom da se o ustavnim promjenama raspiše referendum , da ću vjerojatno nacionalne interese opet ugroziti u postupku potvrđivanja ovog sporazuma a nakon što ga Kosor i Pahor potpišu. Ja sam očito osuđen na iznevjeravanje nacionalnih interesa.
PS.
Kada sam tokom prijepodnevne rasprave premijerku upitao na temelju kojeg prvanog akta od Sabora traži prethodnu suglasnost za potpis ovog sporazuma, spremno se pozvala na točku 11. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije koji je Sabor donio 1999. Godine (objavljena u „Narodnim novinama broj 32 iste godine).No, ostaje enigma (*) zašto je u podnesku koji je uputila Saboru, a kojim je tražila suglasnost, gospođa Kosor zaboravila navesti tu Deklaraciju. Priznajem da za tu deklaraciju nikada nisam čuo ali sam je zahvaljujući pomoći INFODOK služeba Sabora dobio u roku od pet minuta. I ona doista obvezuje Vladu da prije potpisa zatraži suglasnost Sabora. Ali je kvaka u tome što se ta obveza odnosi na ugovor o utvrđivanju graničnih crta na moru i kopnu a ne na ugovor ili sporazum o arbitraži. No, pozivom na ovu odredbu Deklaracije, svjesno ili ne gospođa Kosor dala je mišljenje Vlade da i ovaj sporazum ima značaj ugovora o utvrđivanju granice a to pak znaći da za njegovu potvrdu, koja tek slijedi nakon potpisa, treba dvotrečinska večina(102) u Saboru. To je potvrdio i predsjednik Sabora Luka Bebić čime je definitivno pala u vodu teza potpredsjednika Vladimira Šeksa da je dovoljna večina od ukupnog broja zastupnika (77).
(*) Ovu enigmu riješio sam slučajno. Prema vlastitom priznanju ,ministar Jandroković čuo je na „Stojedinici“ u nedljelju navečer moju izjavu (zapravo sam na njihov zahtjev kratko prepričao svoj post) o nepostojanju pravne osnove prethodne suglasnosti Sabora Vladi za potpis sporazuma. I onda je očigledno počela grozničava potraga za bilo čime i uspjela se pronaći ova Deklaracija. Nisam valjda i ovime iznevjerio nacionalne interese?
|
