Đuro Popijač u Vladu ne ide iz udruge poslodavaca nego iz udruge kapitalista.
Postoje samo dvije vrste kapitalista: pošteni i nepošteni.

Dana 30. svibnja 1990. godine konstituiran je, nakon prvih višestranačkih izbora, novi saziv Sabora. Pobjednička stranka, HDZ, izbore je dobila na platformi promjene društvenog uređenja, socijalizam će se zamjeniti kapitalizmom.

Toga dana u Hrvatska je iz socijalizma prešla u kapitalizam.
No, ako samo ovlaš pratite medije, političke govore i rasprave, riječ kapitalizam a posebno s dodatkom hrvatski, rijetko ste imali prilike čuti-pročitati. Kod nas je sve hrvatsko, samo nemamo hrvatsku sirotinju, hrvatske kapitaliste i hrvatski kapitalizam. Rijetko, doista rijetko spominje se „divlji kapitalizam“ pa onda „neoliberalni kapitalizam“ ali hrvatskog kapitalizma nema. A onda je logično da nema ni kapitalista, zar ne?


I dok je pokojni Papa Karol Wojtyla u svojim enciklikama oštro krtizirao kapitalizam i ponašanje kapitalista, naši biskupi drahtavim šaptom su povremeno nešto negodovali i kritizirali tržišno gospodarstvo i neke poduzetnike. Ni s Kaptola ne vide hrvatski kapitalizma i hrvatske kapitaliste.

Prije nekoliko dana imao sam čast biti u društvu meni dragih ljudi koje izuzetno cijenim. Među njima je i Toči Majica, bivši sudac suda u Sisku koji je zbog trovanja građana Siska osudio INU i ostalo bez sudačke dužnosti. Raspravljalo se o svemu i svačemu pa je onda bio i red da malo popričamo i o pretvorbi. Ili privatizaciji, ako vam je ta riječ draža. Reče Tonči da je riječ „pretvorba“ zapravo akademski izraz za pljačku! Istinito do boli.

A mi Hrvati očito volimo akademske izraze kako bi nešto što je samo po sebi jasno pretvorili u nejasno. Pa smo umjesto riječi kapitalizam uveli akademski naziv tržišno gospodarstvo a ponekad se koristi i izraz poduzetništvo. A umjesti riječi kapitalist uveli akademsku zamjenicu poduzetnik ili poslodavac.

I tako smo postali kapitalistička država bez kapitalizma i kapitalista. Ali u Saboru imamo čak tri političke stranke koje zastupaju kapitaliste: HDZ, HSLS, a od Čačićevog preuzimanja stranke i HNS.

U tu zamku kapitalizma bez kapitalista upali su i naši sindikalni lideri.
Komentirajući izbor Đure Popijača za ministra gospodarstva, rada i poduzetništva , Krešimir Sever, lider NHS-a rekao je da je ovim izborom Jadranka Kosor stala na stranu kapitala i poduzetnika. Ne Krešo, nije stala na stranu kapitala i poduzetnika nego na stranu kapitalista.

Ti i tvoji kolege ste na strani radnika a vlada je ovim potezom stala na stranu kapitalista.
Posebno i stoga što će joj posebni savjetnici biti Borislav Škegro, Sandra Švaljek i Željko Lovrinčević.

I to samo po sebi nije negativno rješenje. Kosorici zapravo treba odati javno priznanje jer je ovim potezom jasno i nedvosmislneo poručila da njena vlada staje na stranu kapitalista a ne na stranu radnika. Problem je u tome da je to ministarstvo matično i za poslove rada a doista nije pametno da na čelu resora rada bude kapitalista. Ovakovim potezom Kosorica je poručila i to da joj nije stalo do socijalnog dijaloga i pokušaja izgradnje ravnoteže interesa rada i kapitala, radnika i kapitalista.

Krajem 1994. bio sam, kao predsjednik SSSH-a , gost na godišnjoj skupštini HUP-a , udruge hrvatskih kapitalista koji se ne usude tako nazvati nego sami sebi akademski tepaju da su poslodavci. Ponudili mi da im se, onako kurtoazno obratim s par riječi.

Svoje sam kurtoazno pozdravljanje počeo s pitanjem :

„Gospodo, kada ćete konačno sami sebe s ponosom nazavati kapitalistima? Kada ćete reči: da, mi smo kapitalisti i želimo graditi hrvatski kapitalizam? Mi u sindikatu želimo da Hrvatska ima ne 50, ne 500 nego 5000 jakih, sposobnih i poštenih kapitalista koji se toga imena neće sramiti. U Hrvatskoj se gradi kapitalizam , Hrvatska ima svoje radnike a mi želimo da ima i organizirane kapitaliste s kojima ćemo pregovarati i sklapati kolektivne ugovore.“

U dvorani tajac, tišina koja para uši. I nakon par sekundi žamor , odobravanje i pljesak. Tadašnji predsjednik HUP-a prije godinu dana, u jednom kraćem razgovoru podsjetio me na taj događaj. Kaže i on da do današnjeg dana nitko, ali baš nitko nije rekao da je kapitalista, da nitko nikada nekome drugome nije rekao ili napisao da je kapitalista. Ostali su poslodavci i poduzetnici.

A ja i danas poznajem samo dvije vrste kapitalista: poštene i nepoštene!
One koji radnicima daju plaće i one koje radnicima ne daju plaće. One koji plaćaju prekovremene i one koji ne plaćaju. One koji poštuju radno vrijeme i one koji radnike prisiljavaju da rade 200 pa i više sati mjesečno. One koji ne brane sidnikalno organiziranje i one koji sindikatima zabranjuju ulaz. Oni u čijim kompanijama postoje izbarnana radnička vijeća i one koji to spriječavaju. One koji jesu potpisali kolektivne ugovore i one koji nisu.

Ne trebamo se bojati poštenih kapitalista. A državu trebamo natjerati da sve nepoštene izbaci s tržišta i preseli ih u posebne zone u Lepoglavi, Glini, Gospiću, Premanturi, Popovači ...pa neka se tamo bave poduzetništvom.
A za to pak je potrebno da u Saboru, uz tri stranke na strani kapitalista bude barem jedna koja će biti na strani rada i radnika. Nažalost, sada je nema.