Otkad sam na zasjedanju Sabora 24. kolovoza izabran za ministra obrane, odlučno sam držao da Hrvatska - prema Ustavu i Zakonu o obrani - ima pravo na vlastitu oružanu silu koja se zove Teritorijalna obrana Republike Hrvatske. Ma što o tome mislio upravljački vrh JNA i bez obzira na to što joj je on u svibnju 1990. protuustavno oduzeo oružje, TO je kao republička vojska bila i ostala neotuđivo pravo Hrvatske, kako u organiziranju i naoružavanju, tako i u pogledu upravljanja i zapovijedanja. Ta se vojska može i drugačije nazvati, ali kako je u Ustavu od 22. prosinca 1990. zadržan termin TORH, nema razloga da se hrvatska vojska ne razvija legalno pod tim nazivom.

Stoga sam odlučno ustao protiv bilo kakvih vojnih formacija koje ne bi bile pod jedinstvenim zapovijedanjem vrhovnog zapovjednika i njemu potčinjena Glavnog stožera HV odnosno TORH.

Naravno, u proljeće 1991. itekako su nam trebali vojni profesionalci, pa i pripadnici Legije stranaca. Jest da smo dosta profesionalaca imali u zemlji, ali oni su po našoj odluci morali ostati u JNA sve do trenutka kada dođe do zauzimanja ratne tehnike JNA ili kada ih državno vodstvo službeno pozove. S tim da naši oficiri - Hrvati i svi drugi koji su Hrvatsku držali svojom domovinom i bili je spremni braniti - ostanu u JNA složio se i predsjednik Tuđman, ali s posve drugim ciljem, naime zato da mu oni svojim znanjem i časnim shvaćanjem vojničkog poziva ne bi ometali nagodbe s agresorom, postavljanje temelja za buduću stranačku vojsku i stvaranje paralelnih zapovijednih linija.
 

Dakle, imao sam dobra razloga s radošću primati vojne profesionalce ma odakle dolazili, osobito one porijeklom iz Hrvatske. Svi su oni, čim bi došli u zemlju, dolazili kod mene, a ja sam ih temeljito upoznavao sa situacijom i vojnim planovima, osobito s velikim potrebama u obuci dočasnika i časnika u našim centrima za obuku.

Ali, događalo se da ne prođe ni desetak dana, a oni bi iz tih centara naprosto nestajali. Neka posebna zapovjednička linija i vojna politika o kojima ništa nisam znao - iako sam do 15. lipnja bio ministar obrane, a otad zapovjednik Zbora narodne garde - premještale su ih na neke druge zadatke. Pitao sam Predsjednika zna li on za premještanje tih profesionalaca i kakvi im se zadaci dodjeljuju, ali mi je odgovorio da o tome nema pojma, uz dodatak:
- Vjerojatno su potrebni Gojku Šušku, pa ih on raspoređuje.
Kažem da bi to trebalo činiti s mojim znanjem i pristankom, na što kratko uzvraća:
- Da, trebalo bi.

Čim bi takvi nestali iz mog vidokruga, počeli bi strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso u samo nekoliko tjedana postaje bojnik, za mjesec dana general i za godinu dana general-pukovnik; neznatno sporije, ali i s više vojnih zasluga do generalskoga čina stiže i dočasnik Legije stranaca Ante Gotovina.

Istodobno, usprkos mojim ponovljenim i precizno objašnjenim zahtjevima, Predsjednik uporno odbija bilo kakva unapređenja, čak priznavanje aktualnoga čina zapovjednicima ZNG i časnicima u drugim formacijama HV. Tako se dogodilo da u elitnim postrojbama ZNG postoje zapovjednici bez ikakva časničkoga čina, čak ni prevedenoga, dok su oni u pričuvnom sastavu imali činove.

Uskoro sa zaprepaštenjem otkrivam da vojni profesionalci koji su premještani na meni nepoznate dužnosti, zapravo postaju organizatori posebne političke vojske Gojka Šuška, odnosno dijelova HV izvan kontrole Glavnog stožera i izvan bilo kakve zakonite hijerarhije. Šušak me pak uvjerava da za njihovo stvaranje ima zeleno svjetlo predsjednika Tuđmana i da im je službeni naziv Specijalne jedinice HV.

Da bih - tada već kao glavni inspektor obrane - doznao o čemu je točno riječ, upitao sam Predsjednika kakav im je status i on mi je odgovorio da je u HV potrebno imati i takve jedinice.
- Vi, predsjedniče, sigurno mislite da su te jedinice pod zapovjedništvom Glavnog stožera, operativnih zona i brigada?
- Da, riječ je upravo o takvoj vrsti formacija i pod takvim zapovijedanjem, baš tako!
- Ali, gospodine predsjedniče, te jedinice uopće nisu u hrvatskoj vojsci, djeluju samostalno, bave se miniranjem kuća, pljačkom, i u sukobu su s HV i njenim zapovjednicima.
- Ja to ne mogu shvatiti - odgovorio je i to je bio kraj razgovora.

Za zapovjednika tih »specijalnih formacija« postavljen je general Ante Roso i na osnovi te funkcije uključen u GSHV. Nije bilo nelogično da bivši legionar s vrhunskom francuskom komandoskom obukom vodi specijalne postrojbe. Ako se tome doda službeno objašnjenje da su one namijenjene izviđanju i diverzantskim zadacima u dubini neprijateljske obrane, nitko tko išta zna o vojsci ne može imati ništa protiv njih. Naprotiv.

Međutim, cijela je stvar krenula sasvim drugim smjerom. Roso je samo formalno bio u Glavnom stožeru i može se dokumentirati da se ondje nikad nije pojavio s izvješćem o tim jedinicama. Bio je odgovoran isključivo ministru obrane Šušku, kao što su i ciljevi i zadaci njegovih jedinica bili isključivo u nadležnosti toga ministra. Ni GSHV ni zapovjednici operativnih zona i brigada nisu nad njima imali nikakav nadzor niti pravo zapovijedanja.
Zbog svega toga te sam formacije doživio kao paravojne, pa sam u nizu izvješća dokumentirao njihovo postojanje i posve negativnu djelatnost. Ubrzo je došla zapovijed da se sve odmah uključe u formacije HV, ali ništa od toga. Te »specijalne jedinice« - kojih je bilo dvadesetak na lokacijama od Metkovića, Splita i Zadra preko Rijeke, Karlovca, Ogulina i Jastrebarskoga do Osijeka, Vinkovaca i Đakova - postojale su sve do kraja 1993. izvan bilo kakva sustavna i zakonskoga nadzora.