savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=74&kako-je-izmisljen-hrvatski-vitez=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=74&kako-je-izmisljen-hrvatski-vitez=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=74&kako-je-izmisljen-hrvatski-vitez=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=74&kako-je-izmisljen-hrvatski-vitez=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6380&martin-spegelj

Špegelj Martin
Datum:
09.01.2010
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Kao glavni inspektor obrane ocijenio sam u prosincu 1991. da je najveća kriza naše obrane na relaciji Ston-Dubrovnik i Ston-Hutovo. Zapovjednik tog sektora bio je pukovnik Luka Džanko, koji je netom zamijenio osebujnoga Matu Šarliju Daidžu, o kojemu je Šuškov krug stvarao famu kao o čovjeku velikih mogućnosti.


Neko vrijeme po dolasku u Hrvatsku on se predstavljao »iskusnim hrvatskim časnikom iz Drugoga svjetskog rata«, jednim od onih »spasitelja« čiji su povratak bučno najavljivali Šuškovi ljudi, no to nije bilo točno. Stariji Dubrovčani su ga se sjećali, a i moja je supruga poznavala tu obitelj. Daidža, pravim imenom Nijaz Batlak, rođen je 1925. u Cavtatu i odrastao je na Zvekovici, u Konavlima, gdje mu je otac radio na željeznici. Brat mu je bio u ustašama, ali ne i on. Poslije rata emigrirao je u SAD i ondje bio povezan sa Šuškom i njegovim krugom u nizu mutnih poslova i novčanih transakcija.


General Nojko Marinović kaže mi da je Daidža došao kao dragovoljac, te dobio napismeno kako smije samostalno izviđati u dubrovačkom zaleđu. Lutajući tim područjem, uključio se u jednu bojnu ZNG iz sastava 116. brigade. Ta je bojna branila pravac Ćepikuće-Slano, no budući da su se zbog težih grešaka u miniranju i zaprečavanju na pravcu Zavala-Slano neprijateljski tenkovi s te strane probili u Slano i odsjekli Dubrovnik, obrana pravca Ćepikuće-Slano postala je bespredmetna.
 


Kod Ćepikuća nije ni bilo nikakve borbe, no Daidža je za HTV dao izjavu kako je ondje pod njegovim zapovjedništvom neprijatelju namještena zasjeda i nanesen težak poraz

  Tim nevjerojatnim javnim nastupom počela je njegova promocija u ratnog junaka

  Daidža se vraća u Dubrovnik s aktom, Predsjednikovim potpisom, da je promaknut u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik, koju je dužnost i preuzeo 14. studenoga

  Bila je to medvjeđa usluga njemu i izravna šteta obrani

Uslijed toga kod Ćepikuća nije ni bilo nikakve borbe, no Daidža je za HTV dao izjavu kako je ondje pod njegovim zapovjedništvom neprijatelju namještena zasjeda i nanesen težak poraz. Tim nevjerojatnim javnim nastupom počela je njegova promocija u ratnog junaka. Potom se pojavljuje u Dubrovniku s Matom Bobanom, tu i tamo ode do bojišta, deset dana, 16-26. listopada, čak je zapovjednik Stona, gdje je samo povećavao ionako velike probleme, a 6. studenoga javlja u Zapovjedništvo sektora Dubrovnik da ide u Zagreb zbog nabave, jer da se o tome upravo telefonski dogovorio s ministrom Šuškom.


Tih dana predsjednik Tuđman u nevezanu razgovoru s grupom zapovjednika izjavljuje kako se treba ugledati baš u Daidžu, koji je »sam razbio četničku trebinjsku brigadu kod Ćepikuća«. Daidža se vraća u Dubrovnik s aktom, s Predsjednikovim potpisom, da je promaknut u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik, koju je dužnost i preuzeo 14. studenoga. Bila je to medvjeđa usluga njemu i izravna šteta obrani. Osim što je bio vojno apsolutno nekompetentan, imao je izrazitih psihičkih problema i bio sklon alkoholu. U nešto više od mjesec dana njegova zapovijedanja, slabi i neuredni neprijateljski 37. korpus probio se na crtu Ston-Hutovo, te je definitivno zaustavljen tek pošto je na mjesto zapovjednika Sektora postavljen pukovnik Luka Džanko.


Zbog te krize namjeravao sam ostati na jugu sve dok se stanje ne sredi. Na zapovjedničko mjesto Sektora obrane Dubrovnik kod Opuzena pozvao sam zapovjednika Operativne zone srednje i sjeverne Dalmacije brigadira Matu Viduku. Ondje je već bio pukovnik Džanko, a kako se zadržao i Daidža, tražio sam da i on sudjeluje u analizi.


Trebao je govoriti poslije Viduke i Džanka, no kako je bio u dosta rasutu stanju, poslao sam ga da se najprije vojnički uredi. Nakon stanovita vremena vratio se obrijan, u čizmama i utegnut opasačem na kojem je visio veliki revolver. Pozdravio je širokim, neprirodnim pokretima, a kada sam mu rekao neka iznese svoju procjenu situacije, odgovorio je da on zapravo ne poznaje nikakvu situaciju, da je vojska na bojišnici, eto, takva kakva jest, da polovicu treba postrijeljati, da bježe iz borbe, a za njegova zapovijedanja Sektorom nisu htjeli izvršavati zadatke...


Podviknuo sam:
– Dosta! Istina, bilo je na tom sektoru samovoljna napuštanja položaja, ali cijela dubina od Trebinja i Dubrovnika mogla se uspješno braniti i malim jedinicama! Moramo se braniti onim što imamo i kako imamo, a ne onim što bismo željeli imati.
Mirno me odslušao. Ne znam je li tada znao koliko su mi ovlasti ništavne, no tijekom sljedećih godina redovno mi se javljao i slao poveće pakete odlične škije. Na kutiji bi napisao Špegelj - selam od Daidže. U svim kontaktima zahtijevao sam od ministra Šuška i predsjednika Tuđmana da ga povuku i pošalju u lječilište ili odmaralište, i u interesu naše vojske i njega osobno. Ne samo što me nisu poslušali nego su mu dali na raspolaganje hotel u Baškom Polju da u njemu uspostavi zapovjedničko mjesto jedne još osebujnije postrojbe.


Naime, 7. prosinca 1991. u blizini Ploča održan je sastanak predstavnika kriznih stožera i vojnih zapovjednika srednje i južne Dalmacije, te predstavnika općina HZ Herceg-Bosne, osnovane 18. studenoga u Grudama. Među njima je bio i Mate Boban, predstavljen kao »vojni povjerenik Glavnog stožera za Hrvatsku zajednicu općina BiH«, a bili su prisutni i zamjenik ministra unutarnjih poslova Perica Jurič i moj pomoćnik Mišo Munivrana.


Zaključeno je da se izradi zajednički plan obrane navedenih dijelova Dalmacije i BiH, da se sustav veza zapadne Hercegovine uklopi u sustav veza Hrvatske, i to posredovanjem PTT poduzeća u Splitu i njegova čelnika Jurja Buzolića, da se reguliraju status i plaće časnika koji vode postrojbe u Herceg-Bosni, da se obavi »preraspodjela oružja« i »uvježbaju posebne jedinice«. Od GSHV, rečeno je, očekuje se ustrojavanje zajedničkog zapovjedništva za Herceg-Bosnu i navedeni dio Hrvatske (no to nije išlo, pa je zadatak izvršio tek general Bobetko kad je u travnju postavljen za zapovjednika Južnog bojišta).


Na sljedeći sastanak, koji je sazvan 28. prosinca u Glavicama kod Sinja, pozvan sam i ja. Bili su ondje ministar Šušak, zapovjednik HRM Sveto Letica, kapetan bojnoga broda Petar Šimac, Mate Boban, Daidža i još neki. Odlučeno je da se imenuju zapovjednik i zapovjedništvo za HZ Herceg-Bosnu i južnu Hrvatsku sa sjedištem prvotno u Imotskom, a u slučaju rata u Herceg-Bosni, da se odmah riješe status i plaće časnika u Herceg-Bosni, da se za nju pojača opskrba u oružju, streljivu, odjeći i obući, te da se od Neuma do Travnika i od Trebinja do Livna napravi zajednička organizacija u operativno-strategijskom smislu.


Opet se govorilo o reguliranju statusa i plaća časnika koji vode postrojbe u Herceg-Bosni, što je ponovljeno i na trećem sastanku, 28. siječnja 1992, kojemu sam također bio prisutan.
Na oba sastanka sam i govorio. Iako su među zaključcima bili i oni o zajedničkoj obrani delte Neretve, te o formiranju i opremanju »samostalnih i s Hrvatima kombiniranih muslimanskih postrojbi«, duh sastanka bio je takav kao da Herceg-Bosna uopće nije dio BiH. Upozoravao sam kako je nužno uspostaviti savezništvo s Bošnjacima i svima koji žele braniti BiH, te da se to mora učiniti legalnim kanalima i međudržavnim sporazumom kakav smo svojedobno imali sa Slovenijom.


Na prosinačkom sastanku u Glavicama odlučeno je da se ustroji »specijalna postrojba« – Brzoleteća pukovnija Kralj Tomislav od oko 900 momaka, pod Daidžinim zapovjedništvom. Daidža je zatražio oružje i opremu za »osamnaest stotina ljudi«. Rečeno je da će to dobiti iz količina koje su osvojene u skladištu Male Bare (Ploče) i koje su trebale ići u Dubrovnik.
Iznosio sam mnoge argumente protiv takva osnivanja postrojbe i upozorio da je u pitanju opkoljeni Dubrovnik, jer 37. neprijateljski korpus, iako se svakim danom osipa, još može izbiti na lijevu obalu Neretve i ugroziti Ploče i Metković. Nemoćan objasniti da je obrana Dubrovnika važnija od brzoleteće pukovnije, pokušao sam barem spasiti što se može i uspio se izboriti da pola oružja ode Daidži, a pola - uglavnom streljačko naoružanje i nešto minobacača 80 mm - dubrovačkim braniteljima. To je onda noću prevezeno u grad gumenim gliserima.


Daidža je vojsku okupljao nekoliko mjeseci, rekvirirao kamione i automobile, te sâm - jer nikakvi drugi zapovjednici nisu ni bili određeni - preuzeo svu logistiku i bio dužan svima i svakome. Čelnici Vrgorca i Metkovića na sve strane su se žalili na nj, ali uzalud. Daidža je doslovce vladao područjem od Ploča do Metkovića i na krajnje čudan način pripremao svoju brzoleteću pukovniju: prijetio hapšenjima i strijeljanjima, zahtijevao od regularne 3. bojne 156. brigade da mu predaju sve puškomitraljeze, kružio po kafićima i obećavao velike plaće, samovoljno zauzimao zgrade...


U vojnom smislu ona je bila ništavna, ali je veoma važna, jer je – kao prva veća postrojba koja ni na koji način nije pripadala ustroju HV – označila početak izgradnje jednoga pogubnoga sustava.


Daidža je s pukovnijom polovicom 1992. krenuo u BiH, ali mu se vojska do Konjica raspala, pa se s jednom manjom grupom vratio u Baško Polje. Kako više nije bio zdravstveno sposoban ni za što, povučen je u Zagreb, ali je i dalje bio slobodan ići kuda hoće. Dobio je generalski čin i na kraju je imenovan vojnim izaslanikom pri veleposlanstvu Hrvatske u BiH. Umro je 1998.


Ali, njega ne treba kriviti nego žaliti; nisu krivi ni njegovi vojnici, nego Gojko Šušak i Mate Boban, njihovo vojno i političko šarlatanstvo, i naravno, njihov pokrovitelj predsjednik Tuđman.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


29.03.1978  Petković Fajnik Josip
29.03.1974  Novosel Lidija
29.03.1973  Slavić Lidija
29.03.1961  Krizmanić Jasmin
29.03.1956  Perožić Borislav
29.03.1952  Mirković Davor
29.03.1951  Medarac Ivan