Nedavno održana gay parada u Splitu na prvi je pogled, kako bi Splićani rekli, prošla lišo, bez štete. Ali, samo na prvi pogled. Šteta je ipak počinjena, ne prema sudionicima povorke, nego prema žrtvama Domovinskog rata. Naime, ministrica vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, pozvala je žene žrtve ratnog zločina silovanja da se stave na čelo gay parade!

Poziv ministrice izazvao je silan revolt javnosti, otvorena pisma brojnih udruga iz DR i lavina komentara čitatelja koji su ministrici poručili da je pogriješila zasula je Internet stranice novina te najpopularnije Internet forume. U mainstream medijima i na javnoj TV o tome jedva da je bilo riječi.

Naravno, ministrica nije dužna znati da su silovanje u ratu, odnosno ratni zločin i potencijalno nasilje pravno različite kategorije no, nisu ni svi posjetitelji portala pravnici a ipak su instinktivno osjetili da s njenim pozivom žrtvama silovanja na gay paradu nešto duboko ne „štima“. Naravno da žene žrtve ratnog zločina ne misle kako ne treba braniti i prava pripadnika gay skupine, koje manji dio društva ne prihvaća, no stavljanje u „isti koš“ njihovih problema s problemima tih doživotno traumatiziranih žena, doživjele su kao bolno poniženje. Također, s obzirom na medijsku pokrivenost koja redovito prati gay parade, za razliku od tema vezanih uz žrtve ratnih zločina, s pravom se pitaju ne radi li se ovdje o selektivnoj politici i selektivnoj pravdi.

Udruga žena u Domovinskom ratu „Sunčica“ obratila se ministrici zbog toga što ju se u javnosti percipira kao zagovarateljicu ljudskih prava. Tako se Pusić javno založila oko slučaja silovanja jedne muslimanke zatraživši od tadašnje Vlade da se inicira istraga oko eventualne odgovornosti tadašnjeg suca Ustavnog suda Vice Vukojevića. Za slučaj je saznala 1999. kada je Mesić lansirao u javnost knjigu dobivenu od bosanskog političara, a u kojoj se suca optužuje za silovanje, no, zanimljivo, angažirala se tek 2006., niti dva mjeseca nakon svjedočenja Vukojevića na njemačkom sudu zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Nakon što je 2011. završena višegodišnja istraga švedskih, američkih i bosanskih vlasti, pokazalo se kako su optužbe izmišljene i da ta žena ne postoji. No, Pusić se Vukojeviću nije ispričala i tako je bacila sjenu na svoj imidž borca za ljudska prava.

Udruga žena u Domovinskom ratu obratila se Vesni Pusić kao ženi ali i kao ministrici vanjskih poslova koja probleme silovanih žena može internacionalizirati u sklopu bilateralnih susreta s dužnosnicima Srbije i BIH jer se mnogi izvršitelji zločina nalaze ili se kriju u tim državama. No, pitanje je želi li se ministrica angažirati jednako predano kao u slučaju „nepostojeće muslimanke“ ili kao za prava gay populacije? Jer, te su žene žrtve pripadnika JNA i srpskih paravojnih formacija te bi ministrica, u razgovorima s kolegama iz tih ali i drugih država, teško mogla izbjeći apostrofirati Srbiju kao agresora. Hoće li se pitanje žrtava silovanja u ratu i dalje marginalizirati samo kako bi se nesmetano nastavila regionalna politika pomirbe? Isto kao i politika izjednačavanja krivnje koju podržava međunarodna zajednica, za koju Margaret Thatcher, u knjizi "Ratovi na Balkanu“, kaže: "U pokušaju da se "nepristano" podjeli krivnja dok je zapravo jedna strana bila agresor a druga žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine."

I William Montgomery, bivši ambasador u RH, u knjizi „Kad ovacije utihnu“ piše o politici izjednačavanja krivnje te opisuje sastanak s tužiteljicom haškog suda Carlom del Ponte na kojeg ga je, zajedno s tadašnjim ambasadorima SAD-a u Srbiji i BH, pozvao specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper. Na tom sastanku del Ponte ih je informirala o službenom pristupu njenog ureda ratu u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem su svi ratni lideri u bivšoj Jugoslaviji smatrani krivim za ratne zločine a naknadno se razmatra koji bi to zločini bili i kako dokazati njihovu krivicu.

Za politiku pomirbe i izjednačavanja krivnje koju naši političari provode pod auspicijima međunarodne zajednice, problemi žena žrtava silovanja i žrtava koncentracionih logora nisu prioritet. Zbog toga bi se ministrica trebala potruditi da ta pitanja dobiju veću visibility, ništa manje ni više od one koju imaju pitanja zaštite prava gay populacije. To nije laka zadaća jer realpolitik nameće ograničenja. No, pitanje je da li je ona spremna i kapacitirana za tu zadaću?

Valja podsjetiti kako je Pusić ozbiljne gafove radila i prije nego je postala ministricom; tako je u jednom intervjuu koncem 2011. izjavila kako očekuje da pravomoćna presuda (stranačkom kolegi Ferenčaku), za razliku od nepravomoćne, bude pravedna, čime je de facto optužila suca da je donio nepravednu presudu! A njene prijetnje umirovljenicima „ glasajte za EU ili nema mirovina“ spadaju u antologiju najvećih političkih gafova.

Postavlja se pitanje, smije li jedan ministar koristiti prijetnje, relativiziranje pa i minoriziranje nekih ozbiljnih pitanja i za to proći nekažnjeno? I bez isprike hrvatskoj javnosti?

Ovih dana pratimo aferu oko ostavke bivše ministrice Mirele Holy gdje se svakog dana pojavljuju nove činjenice, primjerice, navodne prijetnje „smećarske“ mafije. Bez obzira na moguće zakulisne razloge ostavke, činjenica je da je Holy pogriješila pri čemu je slučaj Kalambura, gdje se ministrica upetljala u pravosuđe, mnogo ozbiljniji od lobiranja putem e-maila za nekakvu tajnicu. Stoga odluka premijera da njenu ostavku prihvati – ili iznudi, svejedno - nije sporna. Ipak, iz cijele afere proizašlo je i nešto dobro: Holy je, i ne htijući, postavila visoke standarde ne samo premijeru nego i članovima koalicijske vlade.