U ponedjeljak, 19. ožujka, bio sam sudionik emisije autora Petra Vlahova "In medias res" koja je izazvala opravdane emotivne reakcije velikoga dijela hrvatskog naroda, jer su se mnogi po prvi puta suočili s istinom što se zaista događa u Beogradu, u kojemu četnici sve više vode glavnu riječ, u kojemu se rehabilitira četnička i velikosrpska osvajačka zločinačka politika.

Na dnevnome redu je bila rasprava o najavljenoj sudskoj rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Rečeno mi je prije emisije da ćemo imati goste iz Beograda, a da će sa hrvatske strane pored mene, biti potpredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Starčević, gospodin Tepeš, mladi povjesničar iz Instituta za povijest gospodin Jereb i Damir Kajin iz IDS-a. Iz Beograda da će biti Jovan Pein, bivši direktor Povijesnog arhiva Srbije i jedan političar, aktualni potpredsjednik Srpske radikalne stranke koja u istraživanju javnoga mnijenja vodi u predizbornoj kampanji u Srbiji. Dakle, dvoje relevantnih ljudi povjesničar i političar.

Pripremajući se za emisiju odlučio sam da ću pokušati obrazložiti kako je moguće da se četništvo i zločinci rehabilitiraju i pretvaraju u antifašiste uz gromoglasnu šutnju i Hrvata i Bošnjaka, posebno vlasti, te još veću šutnju Srba iz Hrvatske i osobito antifašista komunista i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Također sam smatrao da je potrebno obavijestiti javnost o tome, kako je moguće da se Srbiji otvaraju vrata za ulazak u Europsku uniju upravo u vrijeme kada četnička histerija prijeti novim agresijama na susjedne narode i kada se obnavlja velikosrpska osvajačka imperijalna politika.

Također sam želio iznijeti povijesne činjenice o tome da se ne radi o novoj politici nego kontinuitetu politike koja traje više od sto godina.

Kako sam zbog kratkoće vremena samo djelomično naveo bitne povijesne činjenice smatrao sam da mi je dužnost javno iznijeti te činjenice kako bi naši građani mogli sagledati prave dimenzije opasnosti od velikosrpske četničke zločinačke politike.

1. Britanska politika podržava velikosrpsku četničku politiku

Sve što se je događalo u Drugome svjetskom ratu, a posebno ponovljeni zločini u velikosrpskoj agresiji na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo krajem prošlog stoljeća i što se je događalo i događa sve do današnjih dana, nije moguće razumjeti bez poznavanja stogodišnje britanske politike koja već više od stoljeća upravo podržavajući velikosrpsku politiku, uzrokuje mnoge sukobe ne samo na Balkanu nego i šire.

Srbija je u prošlome stoljeću bila eksponent britanske politike, a ona je to i danas. Evo nekih činjenica.

– Počelo je ubojstvom nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu, 28. lipnja 1914. godine (na veliki srpski praznik Vidovdan), što je bio povod za Prvi svjetski rat. Prije toga su Velika Britanija i Rusija dale čvrstu podršku stvaranju i djelovanju srpskoga tajnoga društva "Crna ruka – ujedinjenje ili smrt", osnovanog 1911. godine kao eksponenta velikosrpske politike.

– Dana 7. svibnja 1915. države saveznice u Prvome svjetskome ratu, pod vodstvom Velike Britanije, dale su Srbiji jamstvo da će je u budućnosti podržavati u politici pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji, kao i jamstvo da će Srbiji omogućiti "širok pristup Jadranskome moru".

– Dana 20. srpnja 1917., pod stalnim pritiskom Lige naroda, predvođene Velikom Britanijom, Srbi, Hrvati i Crnogorci potpisali su Krfski sporazum kao važan početak stvaranja srpske dinastije na Balkanu.

– U Drugome svjetskome ratu Britanci podržavaju, a uz njih i Sjedinjene Američke Države, četnike Draže Mihailovića i izbjegličku jugoslavensku kraljevsku Vladu u Londonu. Pedeset godina kasnije ništa se bitno ne mijenja, jer je upravo na Dan pobjede antifašističke koalicije, 9. svibnja 1995., Draži Mihailoviću posmrtno predano američko odličje, a četnici su pretvoreni u antifašiste, uz veliku podršku Velike Britanije i drugih država koje stoje uz Veliku Britaniju. Na ovaj nečastan čin nisu digli glas ni Muslimani tj. Bošnjaci čije su pretke u desecima tisuća četnici Draže Mihailovića poubijali, najčešće zvjerski poklali i bacili u jame diljem Sandžaka, Bosne i drugih dijelova bivše Jugoslavije, ni hrvatski političari i antifašisti.

– Uloga lorda Owena, lorda Caringtona i lorda Ashdowna, kao i Amerikanaca Cyrusa Vancea, Warrena Christophera i Laurencea Eaglebergera u velikosrpskoj agresiji jest nastavak iste te britanske politike, odnosno, angloameričke politike koja traje već cijelo stoljeće, koja se ne mijenja i koja se još dugo neće mijenjati.

– Ključni angloamerički političari s početka 90-ih godina prošloga stoljeća, James Baker i Douglas Hurd, dali su Miloševiću zeleno svjetlo za napad na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Dali su podršku održavanju Jugoslavije, čak vojnom akcijom, odnosno silom rata. Kako bi "pripomogla" uspjehu agresije, "međunarodna zajednica" napadnutim republikama, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nametnula embargo na uvoz oružja.

– Prilikom pada Vukovara počinjeni zločini i koncentracijski logori u Srbiji dugo su bili skrivani, uz veliku pomoć angloameričke politike. U vrijeme pada Vukovara britanske su obavještajne službe lansirale lažnu vijest o tome kako su hrvatski vojnici u Vukovaru ubili i masakrirali četrdeset i jedno srpsko dijete. Tu su vijest na naslovnicama objavile sve veće britanske novine kako bi pripomogle sakrivanju zločina koje su Srbi tih dana u Vukovaru počinili.

– Bivši "gubernator Bosne i Hercegovine", lord Ashdown, kao predsjednik liberalne stranke i britanski parlamentarac, bio je 1992. čvrst srpski lobist koji je nazočio Karadžićevim skupštinama i branio Republiku Srpsku od tvrdnji i napada da ona ima koncentracijske logore.

Da bi se razumjela zbivanja na Balkanu potrebno je proučiti Izvješće Zaklade Carnagie iz 1912. i 1913. godine, u kojemu su opisani uzroci balkanskih ratova s početka prošloga stoljeća. To izvješće pokazuje kakvi su bili stajališta i interesi britanske politike. Kada se usporede s današnjim stajalištima te politike, onda je vidljivo da nema velikih razlika.

Britanska je politika ponovno organizirala sličnu komisiju, kao i početkom stoljeća, ali ju je formalno osnovao Institut Aspen iz Berlina, 1995. godine, kao jedan od instituta umreženih u veliku mrežu institucija koje služe britanskoj politici. To se izvješće po koncepciji naslanja na izvješće Zaklade Carnagie iz 912. i 1913. godine.

U Izvješću Instituta Aspen, objavljenom u knjizi Nedovršeni mir, objašnjavaju se uzroci i tijek novih balkanskih ratova s kraja dvadesetoga stoljeća te se "međunarodnoj zajednici" predlaže konkretna strategija za saniranje posljedica i za uklanjanje uzroka ratova, kako se oni ne bi ponovili.

Ako se tome doda da su dvojica ključnih ljudi, koji su tijekom zadnjega desetljeća 20. stoljeća "vedrili i oblačili" na Balkanu, koji su proizvodili krize i sukobe, umjesto da su ih sprječavali, bili lord Peter Carrington i Cyrus Vance, istaknuti članovi Komiteta 300, a da je lord Ashdown, koji je nastavio njihovu politiku, također dio obavještajnih služba i umreženoga društva za ostvarivanje britanske politike, onda imamo dovoljno dokaza za tvrdnju kako su Britanci vukli ključne poteze i kako su oni, a ne Franjo Tuđman, bili gospodari rata u Bosni i Hercegovini.

Tome treba dodati i činjenicu da Britanci vladaju službama i cijelom organizacijom Haaškog suda.

2. Ne dirajte Republiku Srpsku! Ona je svetinja!

Zato danas nikoga ne bi smjela iznenaditi činjenica da upravo angloamerička politika nameće nove nepravde hrvatskome narodu i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Britanci i Amerikanci besramno poručuju, petnaest godina od Daytonskoga mirovnoga sporazuma, kada je i slijepcima vidljivo da je on izgrađen na pogrešnim temeljima: "Ne dirajte Republiku Srpsku! Ona je svetinja! Ona je proizvod Daytona! Ona se ne smije dirati! Nju može eventualno razgraditi samo srpski narod!" Istodobno Hrvatima poručuju: "Vi nemate pravo na treći entitet! Vi čak nemate pravo ni govoriti o tome, a kamoli to zahtijevati! Oni koji to traže bit će ne samo maknuti iz politike i sa svojih dužnosti, nego će čak biti kriminalizirani i optuženi za rušenje ustavnoga poretka!"

3. Nedovršeni mir

Nakon ovih objašnjenja, vratimo se nalazima Komisije Instituta Aspen za Balkan. Ona utvrđuje tri skupine uzroka, kako kažu, ponovljenih balkanskih ratova s kraja dvadesetoga stoljeća. To su:

1. ambicije velikih sila da na Balkanu uspostave svoje sfere utjecaja;

2. povratak i oživljavanje prastarih mržnja i povrat i izbijanje potisnutih mržnja;

3. vjerske, kulturne i nacionalne proturječnosti.

Međutim, kada se pažljivo pročita cijelo izvješće te komisije, a u povezanosti s nizom drugih knjiga koje se bave ratovima na Balkanu, nije teško dokazati da najvažniji, tj. glavni razlog svih ratova na Balkanu jesu ambicije i planovi velikih sila da na ovome prostoru ostvare i nametnu svoje interese, odnosno, da Balkan koriste kao krizno žarište i kao laboratorij za pokuse i testiranje novih projekata u borbi za vladanje svijetom.

Dakle, nisu glavni uzroci balkanskih ratova agresivni nacionalizam ni razbuktavanje prastarih i potisnutih mržnja ni sukob civilizacija, nego je glavni i gotovo jedini uzrok borba za sfere utjecaja i sukobi interesa moćnih sila koje su izabrale Balkan kao poprište borbe za novi svjetski poredak.

Prastare mržnje, vjerske i nacionalne, te neriješena nacionalna pitanja samo su iskorišteni kako bi se sukobi razbuktali, kako bi se stvorili kaos i kriza kao pogodno stanje koje dovodi do upravljanja krizom od "međunarodne zajednice" kao, navodno, "jedinoga spasa u zadnji čas".

Uvjeren sam da se zbog istih razloga ne samo toleriraju nego i potiču velikosrpske ambicije i revizije povijesti kako bi se izazvale nove mržnje i sukobi koji onda traže arbitriranje međunarodne zajednice.

4. Svjedočanstvo Margaret Thatcher

Svjedočenje bivše britanske premijerke Margaret Thatcher nedvosmisleno potvrđuje da je angloamerička politika odlučivala o sudbini Bosne i Hercegovine, jer ta politika nije dopustila da Hrvatska vojska, HVO i Armija Bosne i Hercegovine zajedničkim snagama poraze agresora i oslobode Bosansku Posavinu i Banja Luku, te time dokrajče na zločinu genocida stvorenu Republiku Srpsku.

Bez uvida u ove činjenice, a naveo sam samo neke najvažnije, odnosno bez uvida u stoljetnu politiku Velike Britanije na ovim prostorima i njezinu podršku velikosrpskoj imperijalnoj politici, ne mogu se razumjeti ni najnoviji događaji. Ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, odnosno u cjelini na ovim trusnim geopolitičkim prostorima.

Dakle, rehabilitacija četnika ne bi bila moguća bez takve politike i bez podrške jednoga dijela međunarodne politike. U interesu je toga dijela međunarodne politike, raspirivanje nacionalnih i drugih sukoba, stvaranja kriza kako bi se mogla nametnuti kao navodni spasitelj koji sprečava veće zlo i održava kakvu-takvu stabilnost.

5. Kapitulantska hrvatska politika

Drugo što sam želio objasniti ali nije bilo dovoljno vremena, bilo je kapitulantska hrvatska politika, koja prihvaća krivnju Hrvatske koja ne postoji, koja prihvaća ravnotežu krivnje, čak prihvaća, na neki način, da nije bilo velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, nego da se radilo o nacionalnim sukobima i građanskome ratu koji su posljedica starih mržnji, a u znatnoj mjeri i zločina iz Drugoga svjetskog rata koji su počinili ustaše i četnici.

Dugo vremena znatni dio hrvatske politike, a što je najgore tu spadaju i oni koji su danas na vlasti, i Josipović i "kukuriku koalicija", prihvatili su krivotvorine o Domovinskome ratu, amnestirali su velikosrpsku politiku i pokušali raspodijeliti krivnju na hrvatski i srpski nacionalizam. To je politika ravnoteže krivnje i ravnoteže zločina koju je zastupao u spomenutoj emisiji Damir Kajin. Zbog toga sam u emisiji više govorio o opasnosti od takve naše politike, a manje o onome što se događa u Beogradu jer to što se tamo događa nije ništa novo. To je politika koja traje desetljećima i koja nije poražena. Zato je velika opasnost ako hrvatska politika začepi uši i zatvori oči i ne želi se suočiti s istinom. Da mnogima smeta istina pokazali su i napisi koji kritiziraju Petra Vlahova što nije prekinuo emisiju u kojoj se vrijeđa hrvatski narod, odnosno kritika što je omogućio ljudima iz Beograda da javno govore ono što su rekli.

Suprotno tome, zastupao sam stajalište i u emisiji kao i uvijek da se treba suočiti sa istinom, da je dobro čuti istinu, da je dobro da su se ljudi slušajući teške laži i optužbe i Beograda, emocionalno uzbudili i pokrenuli. Podržavam one koji traže da se emisija ponovi kako bi ju mogli vidjeti i oni koji ju nisu vidjeli.

6. Izgubili rat, a pobijedili u miru

U emisiji su Beograđani rekli da je Vukovar srpski grad, rekli su da su katolički svećenici ustaše, rekli su da je vojvoda Šešelj antifašist i mnogo toga drugoga što nije ništa novo, to su teze koje se ponavljaju desetljećima i na kojima se temelji velikosrpska politika. Na tim optužbama stvorena je psihološka priprema za napad da se vojnom silom stvori Velika Srbija. Dakle, ta politka je i danas jaka, ona će vjerojatno pobijediti na parlamentarnim izborima u Srbiji. Mi se moramo suočiti da opasnost od novih velikosrpskih agresija nije prošla. Moramo shvatiti da su velikosrbi izgubili rat, a uz pomoć angloameričke politike pobijedili u miru, da su dobili drugu srpsku državu u vidu Republike srpske koja obuhvaća 49% etnički očišćenog teritorije Bosne i Hercegovine.

Moramo shvatiti da zahtjevi za obnovu autonomne oblasti u Hrvatskoj nisu skinuti s dnevnog reda, da će presude Oluji kao navodno zločinačkom pothvatu ojačati te zahtjeve.

Naša, hrvatska politika, bolje bi bilo reći politika u Hrvatskoj, jer je ona sve manje hrvatska, morat će se suočiti sa istinom. I naši komunistički antifašisti šute jer su zbunjeni, jer nemaju odgovore na novu situaciju. Oni veličaju Tita, oni ne priznaju komunističke zločine. Sada ako se sudski rehabilitira Draža Mihailović kao nevino pogubljen, glavna krivnja biti će usmjerena prema Josipu Brozu Titu, odnosno prema komunistima kao likvidatorima antifašiste Draže Mihailovića. Rehabilitacija i pretvaranje četnika u antifašistu, opasno ugrožava monopol na antifašizam komunista ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj. Na ovim prostorima smo dobili dvije vrste antifašista: komunistički antifašizam i četnički antifašizam. Biti će veliki pritisak da se rehabilitacija četništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nastavi, da se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini četnici proglase antifašistima i borcima za slobodu. Na fašističkoj strani su ostale samo ustaše, odnosno Hrvati, jer je jedna od teza četničkih antifašista da su svi Hrvati ustaše i da je svaka borba za samostalnu hrvatsku državu, ustaška politika.

7. Rehabilitacija četništva u Hrvatskoj

Zbog svega toga morat će se postaviti pitanje odgovornosti dijela Hrvatske za stanje u kojemu smo se našli. Tek se sada vidi koliko je pogrešna bila i antihrvatska politika djelomične rehabilitacije četničkog pokreta u Hrvatskoj i obnova spomenika četnicima u Srbu i prihvaćanje da se i dalje 27. 7. slavi kao značajan događaj u antifašističkoj borbi u Hrvatskoj.

Zbog toga je razumljivo da hrvatski političari koji su slavili taj četnički ustanak, danas šute, zbunjeni su, ne znaju što da rade. Strašna je izjava da je rehabilitacija četnika unutrašnja stvar Srbije, jer četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, biti će na taj način pretvoreni u junačko antifašističko djelo, a zločinci ne samo u antifašiste nego i u junake.

Dakle, radi se o mnogo dubljim problemima od verbalnih uvreda i sukoba. Vojvoda Šešelj novoproglašeni antifašist kaže da je gledao tu emisiju u Haagu i već sutradan je na beogradskoj televiziji dobio priliku da kaže kako je ta emisija još jedan pokušaj nasrtaja Hrvata na sve što je srpsko. Inače, poslali su mi neki prijatelji dvije debele knjige Šešelja kojima on osporava da su Hrvati nacija, u kojoj piše o vatikansko-kominternovskoj borbi protiv Srba i u kojima se između ostalog, bavi mojim knjigama koje on i drugi nazivaju ustaškim knjigama.

Zbog svega toga mislim da je nužno da se u Hrvatskoj pokrenu ozbiljne rasprave o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u kojima ćemo istinito i objektivno procijeniti uzroke naše kapitulantske politike i zatražiti radikalnu promjenu te politike u obrani hrvatskih nacionalnih interesa.

Zbog svega toga mislim da sam bio u pravu kada sam u toj emisiji inzistirao na stajalištu da su za narod i hrvatsku državu glavne opasnosti u našoj politici koja je kapitulirala i koja prihvaća povijesne krivotvorine i amnestira velikosrpsku četničku politiku.